Na Facebook stranici Ljubav prema knjigama prikazan je roman Knjiga o Uni koji je prvi put objavljen u decembru 2011. godine u izdanju zagrebačkog Algoritma, izdavačke kuće koja više ne postoji, ali je ova knjiga nadživjela svog prvog izdavača. Uskoro ide 7. izdanje u Buybooku, a spremaju se i novi prevodi na svjetske jezike. Do sada je ovaj roman preveden na šesnaest jezika, a objavljen je u devetnaest zemalja, ako ne računamo moju matičnu zemlju.

„Knjiga o Uni“ Faruka Šehića: Rijeka koja čuva život kada ga historija razori

Postoje rijeke koje protiču kroz krajolik, a postoje i one koje teku kroz čovjeka. Njihove obale ostaju u sjećanju, njihova voda odnosi ono što boli, a mirisi, boje i zvukovi vraćaju nas u vrijeme kada je svijet izgledao cjelovit. Una je za Faruka Šehića upravo takva rijeka – zavičaj, utočište, svjedok i velika knjiga života u koju su upisani djetinjstvo, ljubav, rat i pokušaj čovjeka da ponovo pronađe sebe.

Knjiga o Uni jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih romana objavljenih u posljednjih nekoliko decenija. To je djelo o odrastanju uz rijeku i o čovjeku koji, nakon iskustva rata, pokušava sastaviti rasute dijelove vlastitog života. Pred čitaocem se smjenjuju prizori djetinjstva, ratne slike i život u postratnom vremenu. Te vremenske ravni ne slijede uvijek uredan hronološki red. Pojavljuju se onako kako se pojavljuju i sjećanja – iznenada, podstaknuta bojom, zvukom, mirisom ili slikom koju svijest nije uspjela zaboraviti.

U središtu romana nalazi se čovjek podijeljen između dva identiteta: pjesnika i ratnika. Jedan dio njegovog bića pripada prirodi, knjigama, ribama, vodi i djetinjstvu, dok drugi nosi iskustvo rovova, ranjavanja, pogibija i svakodnevne blizine smrti. Ta unutrašnja podijeljenost predstavlja jednu od najdubljih tema romana.

Kako nastaviti živjeti kada se iz rata vrati čovjek koji više nije isti?

Kako sačuvati nježnost nakon vremena u kojem je grubost postala uslov preživljavanja?

I može li se čovjek vratiti u vlastiti zavičaj ako se svijet koji pamti više ne može obnoviti?

Faruk Šehić na ta pitanja ne odgovara velikim izjavama. Njegov odgovor nastaje kroz slike: riječnu vodu, ribu koja se presijava ispod površine, dječaka na obali, granatu, napuštenu kuću, tijelo poginulog saborca, stari predmet koji iznenada otvara vrata prošlosti. Upravo zbog toga ovaj roman djeluje snažno. Rat je prikazan kao niz iskustava koja ostaju pohranjena u čovjekovom tijelu i svijesti, nastavljajući živjeti dugo nakon što pucnjava utihne.

Una u romanu prerasta u jedan od njegovih najvažnijih likova. Ona ima boje, raspoloženja, dubine i tajne. Autor poznaje njene obale, biljke, ribe, virove i promjene svjetlosti. O rijeci piše s preciznošću nekoga ko ju je posmatrao godinama, ali i s osjećajnošću čovjeka koji u njoj prepoznaje dio vlastitog bića.

Dok ljudi ruše, rijeka nastavlja teći.

Dok se države raspadaju i gradovi ostaju bez svojih stanovnika, voda čuva stariji poredak svijeta. Ona podsjeća da je postojao život prije rata i da će život postojati nakon njega. U njenom toku nalazi se mogućnost oporavka, premda zaborav nikada nije potpun.

Zbog toga je Knjiga o Uni istovremeno ratni roman i knjiga o prirodi. Šehić u istu književnu cjelinu unosi rovove i riječne dubine, oružje i leptire, vojnike i ribe, smrt i raskoš života. Između tih slika nastaje prostor u kojem se vidi sva složenost čovjekovog iskustva. Ljepota prirode ne briše ratnu traumu, ali pomaže čovjeku da je izdrži.

Autor dobro poznaje temu o kojoj piše. Rođen je u Bihaću, odrastao u Bosanskoj Krupi, a početak rata zatekao ga je na studiju u Zagrebu. Vratio se u Bosnu i Hercegovinu, postao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i bio teško ranjen. Zbog toga ratne stranice ovog romana imaju uvjerljivost proživljenog iskustva. Ipak, Knjiga o Uni ne svodi se na autobiografsko svjedočenje. Lično iskustvo preoblikovano je u književnost koja govori o čitavoj generaciji.

To je generacija kojoj je mladost presječena ratom.

Umjesto planova, studija, ljubavi i putovanja, njeni pripadnici dobili su uniforme, rovove i odgovornost za živote drugih ljudi. Mnogi su se iz rata vratili s pitanjem kako živjeti u miru kada njihov unutrašnji rat još traje. Šehić piše upravo iz tog iskustva – iz svijeta preživjelih koji se pokušavaju ponovo nastaniti u vlastitom životu.

Njegov pripovjedač ne prikazuje sebe kao junaka iz ratnih legendi. U njegovim sjećanjima postoje strah, umor, zbunjenost, smrt i osjećaj nestvarnosti. Rat razara očekivanu logiku svijeta. Ono što je nekada bilo nezamislivo postaje svakodnevica, a čovjek se prilagođava okolnostima kojima se ljudsko biće nikada ne bi smjelo prilagoditi.

Šehićev jezik jedan je od najvećih kvaliteta romana. Njegova proza često poprima ritam poezije. Rečenice su ispunjene bojama, mirisima i neočekivanim poređenjima. Autor prirodu posmatra gotovo mikroskopski, bilježeći detalje koje bismo inače previdjeli. U ratnim dijelovima jezik postaje tvrđi, ogoljeniji i neposredniji. Smjenjivanje nježnog i surovog ritma prati unutrašnje stanje pripovjedača.

Takav stil od čitaoca traži pažnju. Ovo nije roman koji se čita jedino zbog zapleta. Njegova snaga nalazi se u slikama, atmosferi i mislima koje ostaju dugo nakon čitanja. Pojedine stranice poželimo ponovo pročitati kako bismo se vratili njihovom ritmu ili razumjeli osjećaj skriven ispod površine rečenice.

U romanu je posebno važan odnos prema sjećanju. Pripovjedač pokušava obnoviti izgubljeni svijet, svjestan da ga ne može vratiti u prvobitnom obliku. Djetinjstvo se pojavljuje kao prostor slobode i nevinosti, ali ga posmatra odrasli čovjek koji zna šta se kasnije dogodilo. Zbog toga i najljepše slike u sebi nose sjenku buduće katastrofe.

Sjećanje ovdje nije uređena arhiva. Ono je razlomljeno, nepouzdano i bolno. U njemu se događaji preklapaju, mrtvi se vraćaju u mislima, a sasvim običan predmet može izazvati lavinu prizora. Takva struktura vjerno pokazuje način na koji trauma djeluje: prošlost ne ostaje na svome mjestu, nego ulazi u sadašnjost i mijenja je.

Ipak, Knjiga o Uni nije knjiga bez nade.

Nada se ne pojavljuje kao velika parola. Nalazimo je u potrebi da se priča ispriča, da se sačuvaju imena, slike i ljudi. Nalazimo je u sposobnosti čovjeka da ponovo primijeti boju vode, kretanje ribe ili svjetlost na površini rijeke. Onaj ko može vidjeti ljepotu još posjeduje dio unutrašnje slobode koju rat nije uspio uništiti.

Una je zato mnogo više od geografskog prostora. Ona je protivteža uništenju. Njena voda povezuje izgubljeno djetinjstvo s čovjekom koji je preživio rat. U njoj pripovjedač traži dokaz da je njegov nekadašnji svijet zaista postojao i da razaranje nema posljednju riječ.

Roman ima i šire značenje za bosanskohercegovačku književnost. Šehić piše o ratu bez patetičnog veličanja i bez prikrivanja njegovog užasa. Istovremeno vraća dostojanstvo ljudima čiji su životi prekinuti ili trajno promijenjeni. Njegova književnost pamti ono što službene historije često ne mogu sačuvati: strah pojedinca, miris jednog jutra, lice saborca i trenutak u kojem se dotadašnji život nepovratno podijelio na vrijeme prije i poslije rata.

Knjigu o Uni preporučio bih čitaocima koji vole romane o sjećanju, zavičaju, prirodi i ljudskoj sposobnosti da preživi. Preporučio bih je i mlađim generacijama koje rat poznaju kroz datume, dokumente i priče starijih. Ovaj roman pokazuje šta rat čini unutrašnjem svijetu čovjeka, njegovim snovima, jeziku i osjećaju pripadnosti.

To nije uvijek lahko čitanje. Pojedine stranice bole, druge nas zaustavljaju svojom ljepotom. Upravo u tom spoju nastaje velika književnost: u sposobnosti pisca da iz iskustva razaranja stvori djelo koje potvrđuje vrijednost života.

Kada zatvorimo Knjigu o Uni, ostaje osjećaj da smo upoznali rijeku koja pamti više od ljudi. Njene vode čuvaju djetinjstvo, ratnike, mrtve, ribe, gradove i izgubljene snove. Sve protiče, ali ništa sasvim ne nestaje.

Sve dok postoji neko ko će ispričati priču.