Piše: zeničanka_i_knjige

Krajina Mars Faruka Šehića knjiga je o čovjeku koji pokušava ostati čovjek usred rata. Iako je rat njegova nezaobilazna pozadina, roman se fokusira na unutrašnji svijet pojedinca koji nastoji sačuvati vlastiti moral, osjećaj za ljepotu, umjetnost i nježnost – sve ono što rat ljudima oduzima.

Djelo funkcioniše kao svojevrsna paralela djelu Pod pritiskom i dopunjuje ga ranije izostavljenim detaljima, drugačijom perspektivom i novim razumijevanjem vlastitog iskustva. Ovaj se roman može čitati i potpuno samostalno, no čitatelji koji poznaju Šehićev opus prepoznaće brojne niti koje povezuju njegove knjige. Upravo zato čitanje njegovih djela redoslijedom kojim su nastajala pruža jedinstven doživljaj: pred čitateljima se postepeno oblikuje život mladića očeličenog ratom, ispričan iz perspektive zrelog čovjeka koji se trudi shvatiti svoja sjećanja. Djelo istražuje prirodu ljudskog sjećanja, priznajući zaboravnost i promjenjivost zapamćenog. Fragmenti u kojima je djelo pisano pokazuju da sjećanje nikada nije linearno ni potpuno. Ono dolazi u slikama, mirisima, zvukovima i kratkim prizorima koji se iznenada vraćaju, a ako ne budu odmah zabilježeni, lahko se izgube u magli zaborava.Pojedinačni fragmenti iz kojih je sastavljeno svako Šehićevo djelo ne tvore samo jednu sliku, već se mogu povezati u cijeli mozaik, ukoliko se sve knjige pažljivo čitaju.

Radnja je podijeljena na dva segmenta, Akšam i Jaciju, sukladno onome što predstavljaju – zalazak sunca i potpuni mrak. Ipak, roman završava svim onim što nije ostalo u mraku. “Svi s fotografija vjenčanja ćemo preživjeti.”

1️⃣ Krajina Mars na upečatljiv način prikazuje sazrijevanje protagoniste, vojnika koji, po svom vlastitom mišljenju, nije rođen da bude vojnik. Rat ga lišava naivnosti i nevinosti, uči ga skrivanju osjećanja od samog sebe i metodama ublažavanja vlastite emocionalne boli, ali ga ne uspijeva lišiti njegovih moralnih načela. Pripovjedač odlučno odbija izgubiti sposobnost empatije. Odbija mržnju učiniti vlastitim jezikom i ne pristaje da ga okolnosti potpuno preoblikuju.
“Nisam odgojen da mrzim, ponavljam u sebi stotinu puta. Neću da se uhvatim u zamku i da se počnem valjati u istom blatu kao i neprijatelj, to bi bila njihova najveća pobjeda.”
Ova tiha borba za očuvanje ljudskosti i principa čini emocionalno jezgro romana.
Šehić piše izuzetno emotivno, bez imalo patetike. Kao stamenit čovjek, od patetike se štiti humorom, pa šala ima i na najtežim dijelovima knjige. Slike koje se nizaju pred čitateljem svakako bude jaka osjećanja. Zvuk opruga starog kauča dok čita Hemingwaya između granatiranja, plastična kesa u kojoj su sačuvana pisma i fotografije, djevojka iz Njemačke, prijatelji čija imena ostaju urezana u sjećanju i onda kada se njihova sudbina izgubi u magli rata, sve su ove scene iz autorovog uma pretočene u riječi kojima ulaze u um čitatelja, kako bi se tu vječno nastanile.

2️⃣ Kao i uvijek, impresionira me Šehićeva igra jezikom. Njegov stil je prirodan i nenametljiv, a istovremeno je izuzetno precizan i poetski. Malo je pisaca koji riječima pristupaju s tolikom slobodom i sigurnošću. Najbolji primjer toga jeste odluka da riječ rat potpuno zamijeni izrazom “troslov” ili “3slov”. Taj postupak nije samo stilski ukras, nego snažna metafora iskustva koje je toliko veliko da ga je nemoguće u potpunosti imenovati, dok je istovremeno tako odvratno da ne zaslužuje biti imenovano. Čitav roman potvrđuje da je Šehić istinski majstor jezika. Način na koji oblikuje rečenice izaziva divljenje. U “troslovu”, “ovdjeu” i “tamou”, u hidrogenu koji ne pjenuša kao Schweppes nego kao tonik, u “Republici Gestapovskoj” pokazuje se piščeva svijest o svakom prethodno napisanom djelu i želja da ih spoji u veće, njegovo životno djelo.
Jedan od najljepših aspekata romana jeste odnos književnosti i stvarnosti. Dok oko njega padaju granate, pripovjedač čita Hemingwaya, Virginiju Woolf i mnoge druge književnike. Nemoguće je ne stopiti se sa protagonistom dok u knjigama traži mir od haosa sa kojim se svakodnevno, neizmjerno hrabro suočava, uprkos mladosti i neiskustvu. Čitajući, on stvara potpuno novi svijet, neki drugi univerzum izgradjen od isprepletenih niti sadašnjosti, prošlosti i budućnosti našeg univerzuma. Tu je u jednačinu ubačena i fikcija, dva imaginarna prijatelja, jedan svjesno izmišljen, drugi stvaran dok se ne dokaže suprotno, oba sa izrazito značajnim ulogama.
Važan dio knjige je popis pjesama. Soundtrack koji je autor objavio nije tek lista omiljenih izvođača, nego produžetak romana. Nirvana, Pearl Jam, Alice in Chains, Soundgarden, Radiohead, Neil Young i brojni drugi izvođači oblikuju emocionalni pejzaž ove knjige, dok savremenije kompozicije stvaraju most između prošlosti i sadašnjosti. Kao i književnost, muzika ovdje postaje sredstvo pamćenja.

3️⃣ Sklon višeznačnosti, autor djelu daje ime koje možemo tumačiti na mnogo načina. Možda je Mars božanstvo rata, ili pak simbolika neke druge, troslovne Krajine, kojoj ovdje svjedočimo. Kako god ga tumačili, kompleksnost naslova se idealno uklapa sa sadržajem knjige.
Jedina zamjerka koju mogu navesti je slab kvalitet slika, što je mojoj muzevirskoj duši zasmetalo. Vjerujem da je Buybook izdavaštvo puno bolje moglo da izvede taj dio, ali to mi nije pokvarilo cjelokupan utisak.
Krajina Mars nije samo nastavak književnog univerzuma Faruka Šehića nego njegovo produbljivanje, intimniji i zreliji roman koji dugo ostaje u mislima nakon posljednje stranice.
“Žao mi je što se knjiga bliži kraju.Tako mora biti. Svjestan sam toga kao svaki pravi čitalac. Izdržaću poraz završetka knjige.” Teško sam podnijela poraz završetka ove knjige.