Roman s memoarskim talogom, iliti talogom iskustva, pojavio se zadnjeg dana juna u sarajevskoj knjižari Buybook, pa je naredni dan već imao prvu promociju na festivalu Bookstan, gdje sam imao zadovoljstvo razgovarati s novinarkom FTV-a Hanom Vranac, a poslije sam potpisao nekih četrdesetak ili više knjiga, pa je knjiga tako prestala biti moja, a postala potencijalno svačija.

Književna kritičarka i spisateljica Dragana Erjavšek je na koricama knjige napisala:

“Krajina Mars je knjiga traganja kroz predjele sjećanja, gdje se stvarno i izmaštano više ne mogu sasvim razdvojiti, gdje je posljednji trag ranjavanja oličen u smajliću, kao da rat u pantalonama od šatorskog krila provocira čovjeka koji gorki talog i ljutu pjenu nikad sa sebe do kraja nije skinuo. Faruk Šehić ovoga puta ne skriva lice iza izmišljenih likova i ne pokušava od pripovjedača načiniti boljeg, hrabrijeg ili zanimljivijeg čovjeka. U ovoj knjizi ne pere ruke jer je ‘dodirivao prošlost, predmete i papire u kojima je ona skrivena’ i ostavlja svog junaka, sebe samog, onakvim kakav jeste, sastavljenog od uspomena, zabluda i praznina. Rat je i dalje središte njegove proze, samo što je evoluirao u Troslov – stihiju kojoj se ne smije izgovoriti ime, rasuti pejzaž slika, strahova i fragmenata, „bliži porno fotografiji iscijepanoj na stotine hiljada komadića nego jedinstvenoj slici“, ruglu ljudske prirode prije nego njenom uzbuđenju.

Dok čita Tihi Don, Virdžiniju Vulf, Hemingveja, Antologiju moderne američke poezije, junak pokušava sačuvati vjeru da nije odgajan da mrzi, uprkos svijetu koji ga neprestano podučava suprotnom. Napisana između nostalgije koja pamti i hladnoće koja odbija da uljepšava, Krajina Mars je knjiga o onome što ostaje kada se istorija raspadne na krhotine, a čovjek nastavi da ih sakuplja, svjestan da od njih više ne može sastaviti cjelinu.”

Opis djela se svodi na sljedeće:

“Krajina Mars je roman u formi memoara, ili obratno, u kojem autor obrađuje, uglavnom, temu rata i sitnije motive koje nije prethodno obuhvatio u knjigama koje su se bavile ovom temom. Ovaj rukopis je spoj autobiografskog (što je sama suština memoara) i fikcije, plus tu su i fotografije iz ratnog perioda, crteži, kao i fotografije predmeta i artefakata urađene u ovom vremenu, a koje su bitne za sadržinu i dinamiku djela. Likovi u knjizi su stvarni i izmišljeni, jedan od glavnih likova je i lik iz knjige Gospođa Dalloway Virginije Woolf, saputnik naratora kroz dogodovštine. Ono što ovaj roman-memoar istražuje jeste i sama memorija; koje su njene mogućnosti, i gdje prestaje memorija a počinje fikcija. Krajina Mars je brz i dinamičan tekst, i razlikuje se od autorove knjige Pod pritiskom iako često baštini iste događaje, ali iz različitih perspektiva. Jezičko-stilski ovo je dosta razigrana knjiga; tu su i duge i kratke rečenice, neopterećene ukrasom stilskih figura, s akcentom na autorov privatni jezik tokom rata, leksiku krajiškog dijalekta i drugih govornih jezika; a sve pisano iz današnje perspektive, u pokušaju da se ožive trenuci početka rata u jednom dijelu podijeljenog grada, vajb euforije i optimizma u sudaru sa realnošću. To je knjiga o ratu u kojoj se riječ ‘rat’ nijednom ne spominje.”

Dramski pisac i univerzitetski profesor Almir Bašović je napisao kratku preporuku na Instagramu:

“U poplavi onog što je Krleža zvao japajakanjem, a što se zbog narcisoidnosti autora i njihove samozaljubljene subjektivnosti tako često približava kiču, Faruk Šehić zna da ‘ja’ nije nešto stabilno i nerazgradivo ko najlonska kesa u kojoj njegov pripovjedač čuva uspomene na ono ‘troslovno’… Šehićevo sjećanje na radikalnu egzistencijalnu situaciju (to je ona riječ od tri slova što stoji u temelju evropske književnosti, a danas se ne da izgovoriti), upozorava nas da ‘ja’ može biti i prokletstvo. Pogotovo kada ga određuje ‘krajišnički bog Mars’, ta planeta koju su Krležini kajkavci zbog nečeg zvali Strah, Užas, Ognjenica.. ‘Rastu vojnička groblja na teritoriji koju držimo pod kontrolom. Naša veza s mrtvima postaje sve jača i dublja.'”