Prije izlaska Zelenca nisam htio iz njega ništa da objavljujem premijerno. Htio sam da knjiga naraste kao pupoljak i procvjeta za jednu noć, odnosno onoliko koliko je potrebno da izađe iz štampe, a i to je bila dosta posebna knjiga, previše lična da bih je najavljivao nekim odlomkom.

Ovaj rukopis, uskoro i knjiga, ima drugačiju putanju nastanka, i razlikuje se podosta od prethodne. Oduvijek sam imao želju da napišem jednu knjigu koja će biti, na neki način, paralelna knjizi Pod pritiskom (ali i skroz posebna, kao što ova i jeste, pogotovo jezičko-stilski), naporedna u smislu da se događaji iz jedne nastavljaju u drugoj, ili da su komplementarni, ali da se ne ponavljaju. Što sam tamo propustio, ovdje da dočekam. U Pod pritiskom spominjem kako antiseptik hidrogen u rani pjenuša kao šveps, dok u ovoj knjizi šveps je zamijenjen sinonimom tonik. Ne postoji nijedna stvar u obje knjige a da ih nisam skroz svjestan.

Godinama nakon izlaska Pod pritiskom shvatio sam, naravno, da nisam sve ispisao o ratu u jednoj knjizi i htio sam da napišem još jednu o “nepopularnoj” temi. Iako sam imao nekoliko ideja za buduće knjige, romane, ova ideja se ostvarila sasvim slučajno kada sam čitao priču “Ženska strana rata” iz Pod pritiskom (pripremajući se da pošaljem odlomak priče za jedan festival u Švedskoj), i kada sam počeo iščitavati prvi pasus priče – htio sam da popravim neke rečenice. Pa sam umetnuo jednu rečenicu u zagradu, ali sam shvatio da ona kvari ritam početka priče i da tu ne pripada. Ostavio sam je u priči i nije mi izlazila iz glave. Sjeo i napisao tu rečenicu na praznu stranicu worda. Tako je nastala ova knjiga.

Tek danas sam umetnutu rečenicu izbrisao iz originalne priče (isprva sam je mislio zadržati kao direktnu vezu između dvije knjige, ali sam odustao i zaboravio je izbrisati; kao i tokom rada na rukopisu, sjećanje se pokazuje kao nesigurna teritorija). Iskoristio sam je kao pelcer za novu knjigu.

Ideju za naziv ove knjige sam imao i prije nego sam napisao ovu rečenicu, a naziv je bio Bilješke uz Pod pritiskom, zatim Bilješke uz marsijanske razglednice (što je direktna veza s Pod pritiskom jer u njoj postoji priča “Razglednice s Marsa”), dugo je taj naslov stajao dok sam radio na rukopisu, onda je postao Krajiški bog Mars, a onda samo Krajina Mars.

Krajina Mars (poglavlje)

Bili smo razmješteni po napuštenim kućama, tako da nikad nisam upoznao sve ljude iz odreda kojem sam pripadao. Bili smo pod konstantnom artiljerijskom vatrom, pa je bilo logično da budemo rasuti i da djelujemo bez masovnih okupljanja.

Akšam je bio i komandno mjesto, tu smo dobijali raspored dužnosti. Iza Akšama je vodila cesta prema Zorićima, i dalje makadamom do križa (raskršće na krajiškom) gdje je počinjao asfalt, pa onda do slobodnih gradova našeg Okruga.

Jednom smo Buco i ja stajali na izlazu iz Akšama koji je vodio na tu cestu, snajperista je gađao nešto štokuda. Bili smo u zaklonu. Buco je bio opušten kao da se dešava najnormalnija stvar, a meci su ljuštili fasadu malene kuće preko puta nas, rikošetirali od asfalt. Buco je bio borac, a znao je imati ulogu i kuhara. Imao je plave oči, gustu kosu, inteligentno lice, a odan je bio dobroj kapljici i druženju.

Tu se vrzmao neki novinar s kamerom, Josip Ujević. Pa smo onda trčali ispred njega imitirajući opasnost, iako su na mjestima gdje smo trčali zaista i radili snajperi, a Ujević je snimao za Hrvatsku televiziju. Tada sam imao hlače od šatorskog krila, i kad hodaš kroz jutarnju rosu, nahvatanu po visokim travama, nogavice očvrsnu kao da su od lima. Ujutro bismo se Ćufta i ja probijali ka našoj vatrenoj tački na brdu Tećiji, bio sam Ćuftin pomoćnik na puškomitraljezu šarcu, i moje hlače bi začas odrvenile. Nekad bi gore bili i noću. Imali smo zadatak da fingiramo noćno borbeno djelovanje, pošto smo pucali mecima s drvenim zrnima, manevarskom municijom. Uzbudljivo je biti budan cijelu noć, a ujutro svjež kao da si normalno spavao. Početak je troslova, nismo imali municije na bacanje, ali smo pića imali u izobilju.

Nekad bismo tako pretrčavali između kuća da dođemo do podruma pića, izvadili bismo gajbu kole i pili. Toliko je bilo pića da su ljudi istarsku malvaziju koristili kao losion nakon brijanja. Bahatili smo se. Nismo znali da troslovo neće trajati kratko. Sve nade su bile uprte u kratkotrajnost tri slova, ali on je bio žilava sorta, nije htio lako da se preda.

Tako se Ćufta i ja javljamo šarcem s Tećije, zaklonjeni u zemunici usred borove šume. Kada ne pucamo onda se dosađujemo. Ja glancam očevu kratku devetku mađarske proizvodnje.

„Šehiću, ti kolko glancaš taj pištolj, ko da je top“, tako me Ćufta zajebavao.

Pištolji su bili na cijeni, a ja kao pravi ….. šminker oduvijek sam htio da imam neki niklovani, da ga ne moram glancati, niti stalno brinuti hoće li ga vlaga načeti, sjebati izbrušenu površinu kuda metak leti.

Ćufta je imao i psa. Pas je imao kućicu, ali brzo je uginuo zbog straha od granata. Ime je dobio prema istaknutom vođi srpskih paravojnih formacija. Ime lagano za pogoditi.

Redovno navraćam u kuću Steve Bosančića, ali, nakon izvjesnog vremena, telefon više ne radi. Njegovu protezu neko je šutnuo u dvorište druge kuće. Šljive zriju kako traje troslov, u bašti iza Stevine kuće. Uskoro će nađubriti njegovu baštu. Nekad će biti teško razaznati ljudski otpad od gomile napadanih plavih plodova.

Zićko Šajtov je ranjen i za njega je troslov završio.

Imao sam tu jednu drugaricu, Sindbadu, koja je svaki dan išla do zgrade Željezničke stanice, koju smo odmah fetišizirali, jer nas je podsjećala na vrijeme mira. Jaranica bi se pela na krov, digla gore nekoliko crepova i osmatrala dvogledom, pazeći da je ne vidi njihov snajperista. Stalno radi istu radnju. Posmatra vlastitu kuću i mjeri njen položaj, zapisuje u svesku. Smatra da se njena kuća neprimjetno pomjera. Milimetarski, ali se pomjera. Ona ima precizan dvogled i razumije se u geodeziju. Nekad se kuća pomjeri ulijevo, nekad suprotno.

Kaže mi: „Danas se pomjerila dva milimetra udesno.“

Ne znam šta da joj odgovorim pa lupim: „Jel to dobro ili nije?“

Govori mi kako je bolje da miruje, jer tako je barem može vidjeti svaki dan – ne objašnjava mi šta pod tim tačno misli. Boji se da će kuća uteći? Čak joj ni ne smetaju ljudi koji u njoj žive. Ne želi pucati na njih. U njima vidi sebe i predratni život svoje porodice. Nikom ne dâ da puca na te ljude, uljeze u njenoj kući. Misli da kuća ima vlastitu volju, i da može da se kreće ako to poželi, ali da bi se pokrenula mora imati golem razlog za to. Naprimjer kad je anksiozna, onda se vroplji, ali Sindbada ne može dokučiti uzroke kućine tjeskobe. Ili to ne želi, a ja je ne pitam. Puštam je da goni svoju radnju.

Pas Arkan je uginuo i Ćufta nije organizovao sahranu. Ne znam gdje mu je odnio tijelo. Gdje u troslovu prirodnom smrću umiru divlje i domaće životinje? Gdje se zavlače da skončaju? Ne znam.

Sve manje ima malvazije u podrumu pića koji je na putu prema pružnom prelazu, a pruga vijuga kroz centar onog dijela grada pod našom kontrolom. Kada preko Željeznog mosta, na našu stranu, pređe sedamstotinjak žena, djece i staraca iz Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora, tad ćemo potrošiti posljednje zalihe slatkiša iz našeg magacina. Suprotno starijim muškarcima od mene, nisam gledao da se ogrebem za snošaj. Bio sam vjeran njemačkoj djevojci. Kako sam i mogao misliti o vlastitoj seksualnosti gledajući civile u nevolji. Bio sam daleko izvan te orbite.

Kad je tačno Serpentes poginuo? Ni toga se ne sjećam.

Sindbadina kuća se pomjera, sad ide u lijevu stranu, napredovala je osamnaest centimetara. Ovim tempom trebaće joj nekoliko godina da izađe iz vidokruga Sindbadinog dvogleda. Smatra da je na lijevom boku kuće, tako se orijentiše, jer ona, zapravo, posmatra našu stranu grada iz kućine pozicije, gleda nas njenim očima, zemlja mekša, zato kuća goni ulijevo.

Ja sam se zadubio u čitanje. Susjednu kuću je probila pancirna tenkovska granata, crvena prašina mi je zamaglila pogled kroz prozor, tijesni prostor između kuće Huske Štirića i prvog mu komšije. Nagusto su tu kuće zabijane, kao kočevi u tarabi. Navikli smo se i na tenk, poslije na veber (VBR). Tada sam čitao Hemingwayevu Fiestu, iako je  na koricama pisalo A sunce izlazi, više sam volio originalni naslov. Pored mene je kanister hladne vode, unutra su flaše pića. Ležim na crvenom kauču koji svaki moj pokret izmjeri zvukom federa, potežem iz flaše i pratim rečenice. Nepokolebljiv sam da troslov naučim iz knjiga, iako mi se on dešava svake sekunde pred očima. Osjećam ga u tijelu. Tijelo je nekako tako ranjivo, a opet, s druge strane, imam osjećaj da je besmrtno. Mislim, kako da povjeruješ da ikad možeš umrijeti. Mlad sam pa mi se kosa ne masti ako je ne operem danima. Ne znam tada ništa o tome. O kosi, hormonima, ili starenju. Hemingwayevi junaci piju u Parizu lijepe epohe nakon Prvog svjetskog troslova. Zavidim im, vidi u kakvom su oni troslovu bili, a vidi mene, na škripavom kauču, nigdje otmjenosti i glamoura na vidiku. Pili su odlična pića, a ja ono što sam našao u razvaljenim kućama, u barovima pića, povučete vrata bara nadole, prema sebi, i unutra su flaše, iza njih ogledalo. Dosadna jugoslavenska pića. Flaše whiskeyja nula bodova, ili rijetko ulovim odvratni Red Label. Glavni junak je impotentan, a opet glavna faca, njegova družbenica je Lady Brett Ashly, još veća faca. Zamišljam je, kako izgleda, hoda, kako je obučena. Malo sam zaljubljen u nju, nadam se da se djevojka u Njemačkoj neće ljutiti zbog toga što je platonski varam u mislima. Poslije će mi ona slati novac. 300 DEM. To sam otkrio kada sam fotografisao predmete, pisma iz intimne arhive, koja se nalazi u običnoj plastičnoj kesi. Takav je i naš odnos prema istoriji. Nasumičan. Nesređen.

Moja privatna istorija mi je bitna, taman bila uskladištena u najlonskoj kesi. (Sačuvala ju je moja mati tokom i nakon troslova.)

Tri stotine ondašnjih njemačkih maraka mi je poslala poštanski. Fotografisao sam poštanski odrezak. Njenu fotografiju za ličnu kartu na čijoj poleđini je napisala: „Volim te, puno.“ I potpisala se imenom. Oči sam joj prekrio zaštitnikom objektiva fotoaparata Fujifilm X10. Ime na papiriću gdje je napisala svoju adresu prekrio sam voznom kartom, koju sam spasio iz zgrade Željezničke stanice, prije nego što će biti zapaljena zapaljivim mecima doletjelim s druge strane rijeke i grada. Nema nikakvog razloga zašto joj krijem identitet, nego mi je tako više mistično, filmski.

Sjetih se. Vjerovatno sam joj tokom telefonskih razgovora iz napuštene kuće oduševljeno pričao o prvim danima – pun senzacija zbog moje nervne osjetljivosti izazvane visokim tonovima troslova, a njoj je moj glas dolazio s druge strane postojanja, ili me je zaista i doživljavala kao stvarnu osobu. Dovučem telefon i slušalicu do prozora i slušalicu gurnem napolje: „Padaju granate.“ Da i sebe i nju uvjerim kako je sve ovo stvarno. Djevojku iz Njemačke.

Ne mogu se sjetiti šta sam uradio sa tri stotine njemačkih maraka. Na odresku još piše 16 DEM, pretpostavljam da se radilo o proviziji.

Sindbadina kuća miruje. Neočekivano se ustabilila, ili je to do toga zato što je Sindbada promijenila mjesto osmatranja kuće. Uvjerena je da je nepomična. Pokazuje mi svesku, nacrte, mjeri sićušnim linijarom. „Nije se pomjerila i tačka.“ Smatra da je to i više nego dobro. Nije da iz toga može išta pročitati, išta o tome kada će troslov biti završen. Ne bavi se Sindbada proricanjem budućnosti, nije ona toliko banalna. Ne zanima je troslov. Ona je tu slučajno. Okolnosti je se ne dotiču. Samo joj je bitna kuća. Da je ona na sigurnom, da je zdrava i čitava. Počela je cijeniti uljeze u vlastitoj kući. Misli da su joj oni i više od prijatelja. Dala im je imena, nadimke. Tepa im kad mi priča o njima. Izmišlja zaplete, svađe, nezadovoljstva, „ta i oni su ljudi, krvavi pod kožom kao i mi. Možda su njihovu kuću zapalili neki naši zlikovci, pa nisu ti ljudi imali izbora, morali su useliti u moju kuću. U dobrom je stanju. Ostavila sam je čistu, sređenu, napunjenu hranom. Doduše, škrinja se sigurno ucrvala, a možda i nije, jer oni imaju struju, tamo preko rijeke. Imaju našu minihidrocentralu na Krušnici. Neka im kuća dobro služi! Neki dan sam vidjela kako su dobili dijete. Da sam tamo, ja bih im bila kuma. Dobri su to ljudi. Nema zbora. Vidim da su skoro mijenjali crijep. Moguće da je detonacija digla nešto crepova, imamo i mi nešto artliljerije, nekad i  mi tamo roknemo jednu-dvije. Samo da naši ne pogode moju kuću. Samo se toga bojim.“

Nisam joj htio rušiti snješka, pošto je nove ukućane zvala Muharemima i Melihama, a sigurno su bili Lazari i Milice. Prihvatio sam njenu igru.

Hemingwayevi junaci sve su očajniji. Obuzima ih beznađe nakon što je njihov troslov završio, poznat i kao Veliki ….

Ne razumijem Sindbadu. Samo sam jednom dvogledom gledao naš stan, a to će se desiti godinama kasnije. I moj stan i njena kuća su na suprotnoj strani rijeke.

Šta sam mogao kupiti za tristo DEM u Cazinu? Ne znam. Ne sjećam se. Takvo je sjećanje, građeno od neznanja, proizvoljnosti, tamnih mrlja, crnih kutaka i zakutaka. Saživio sam se sa Hemingwayevim likovima. Žao mi je što se knjiga bliži kraju. Tako mora biti. Svjestan sam toga kao svaki pravi čitalac. Izdržaću poraz završetka knjige. Nakon što troslov završi, kada bi se neko žalio na neku muku, mi bismo stalno govorili: „Izdrži, dostu/jarane, i Bosna je izdržala.“

Zaboravio sam na ranjenog brku. Ono što sigurno znam je da ga više nikad nisam vidio. Moramo li se sjećati baš svega, ne moramo, odgovoriće mi unutrašnji glas. Važno mi je da su mi intimna arhiva iz najlonske kese i memorija nadohvat ruke. Fantastično je to, imati predmete, dokumente, a imati i maštu. Fantastično!

Penjem se na vodeni toranj željezničke stanice sa Sindbadom. Dvogledom naizmjenično posmatramo njenu kuću koja živi novi život. Fantastično! Fantastično! Fantastično!