Piše: Melida Travančić za !Odgovor

(Faruk Šehić, Zelenac, Buybook: Sarajevo / Zagreb, 2025)

„Tuga zahtijeva određenu formu, da je staviš u neki oblik, kao tijesto u tepsiju, jer se tako možeš odbraniti od toga da te preplavi. (…) Forma koju preuzima moja tuga je ova knjiga.“ (38)

Ova rečenica nije samo ključ za razumijevanje Zelenca, dnevničke knjige Faruka Šehića koja obuhvata razdoblje od oktobra 2023. do februara 2025, nego i autopoetički iskaz koji imenuje razlog pisanja, ali i otvara pitanje šta književna forma može uraditi sa smrću i gubitkom.

Iako je oblikovana kao dnevnik, Zelenac nije samo hronika svakodnevnih događaja, nego pisanje o smrti bliskih ljudi. U središtu knjige je pokušaj da se razumije gubitak, odsutnost i trajanje veze s onima kojih više nema. Smrt autorovog oca Seje, a nekoliko mjeseci kasnije i Marianne Jaworske, partnerice i prijateljice određuju unutrašnju dinamiku knjige i postaju centralno mjesto iz kojeg se iskustvo svakodnevice iznova promišlja.

Smrt u ratu, u bolesti i starosti

Smrt se u Zelencu pojavljuje i kao lični gubitak, ali i kao predmet promišljanja, kojem su posvećeni pasusi oblikovani poput mikroeseja. U njima autor razmatra različite okolnosti u kojima smrt zadesi čovjeka i načinima na koji se mijenja njezino značenje.

Smrt u ratu, kako je Šehić opisuje, postaje „skroz prirodna činjenica, magično stanje. Bunilo koje ne smije zahvatiti tvoje tijelo u maskirnoj uniformi.“ (69) Nasuprot tome, smrt usljed bolesti, kakva je bila Mariannina, odvija se kao dugotrajan proces u kojem ona iz dana u dan umire. Sasvim drugačije iskustvo gubitka predstavlja smrt oca, ono za koje čovjek, bez obzira na to koliko se dugo suočavao s njegovom mogućnošću, ne može biti spreman.

Upravo se u načinu na koji autor ispisuje iskustvo gubitka očituje posebnost knjige. Smrt i odsutnost bliskih ljudi ne ostaju kao dio intimnog iskustva žalovanja nego postaju predmet književnog promišljanja, pri čemu Faruk Šehić otvara i pitanje odnosa prema smrti u sredini u kojoj se o njoj govori „rijetko ili nekako ispod glasa, kao da u tome ima malo sramote.“ (190) Na taj način autor gubitku daje prostor i formu, pretvarajući pisanje u čin suočavanja s odsutnošću, ali i očuvanju onoga što je s umrlima dijelio. Zelenac tako postaje svojevrsni opraštaj, ali i zapis o dvije vrste ljubavi i privrženosti koje smrću ne prestaju imati značenje.

Vrijeme koje nismo proveli

Snaga teksta je u tome što tugu ne pretvara u patetičnu ispovijest, nije riječ o bolu kao posebno tretiranom emotivnom iskustvu. Faruk Šehić dnevnikom priziva zajedničke trenutke s ocem: jedenje ćevapa u Cazinu, ratovanje i ranjavanje, očevo praćenje Olimpijskih igara, slušanje radija, lov divljači, život i rad u Tripoliju.

Prisjeća odlaska na Trebević s Mariannom, zajedničkog života u stanu u Berlinu, kafe i slastica u Poznańu, odlazaka na njene ljekarske preglede i magnetnu rezonancu, kao i poruka koje su razmjenjivali nakon povratka njene bolesti. Nasuprot tim živim i konkretnim uspomenama stoje grobovi, jedino materijalno mjesto na kojem se njihovo odsustvo može neposredno susresti.

Ipak, u Šehićevom sjećanju otac i Marianna ostaju prisutni kroz pojedinosti zajedničkog života, zajedničke trenutke koji su pripadali samo njima i više se ne mogu ponoviti. Njihova prisutnost, posebno očeva, snažno se očituje i u snovima, koji postaju prostor svojevrsnog dijaloga, u kojima njihova bliskost postaje intenzivnija nego što je bilo za života. Postoje samo dvije stvari za kojima autor žali u vremenu koje se mjeri između jednog i drugog gubitka, prva je što s ocem nije provodio više vremena, a druga što nije zapisivao sve trenutke provedene s Mariannom, jer su „znali da njen život neće biti dug“. (96)

Iako je tuga dominantna tema Zelenca, značajno mjesto u dnevniku zauzima i sjećanje, kroz koje se život dijeli na vrijeme prije i poslije rata. To je posebno vidljivo u zapisima o ocu, u kojima se prelamaju lični gubitak i iskustvo rata. Šehić posebnu pažnju posvećuje vlastitom pisanju, kao i književnosti drugih autora čija djela tematiziraju smrt i gubitak. Dok pisanjem nastoji oblikovati vlastito iskustvo gubitka, čitanjem nastoji prepoznati i razumjeti gubitak kroz iskustvo drugog. Na taj način ističe da „nadjačavamo, nadrastamo svoju egzistenciju tako što je promišljamo i pišemo o njoj“. (123)

Bosanska Krupa – Berlin – Poznań

Važno mjesto u dnevniku imaju gradovi kojima se autor kreće. Oni nisu tek geografske odrednice, turistička odredišta ili mjesta poslovnih putovanja, nego su vezana za važne trenutke njegovog života i odnose s ljudima kojih više nema.

Berlin je tako grad u kojem mu nedostaje otac, ali i mjesto u kojem s Mariannom provodi neke od najljepših trenutaka. Poznań je vezan za Mariannu, ljubav i sreću koju su mu donosili odlasci u taj grad. Bosanska Krupa označava povratak domu, ocu, porodici i sebi, dok je Sarajevo prostor svakodnevnog života i rada. Svaki od ovih gradova nosi vlastita značenja, prostor bliskosti i gubitka. Kako se Faruk Šehić kreće kroz te prostore ili im se vraća sjećanjem, tako se u Zelencu iscrtava svojevrsna mapa života, putovanja, zaljubljivanja, razvijanja odnosa, ali i nedostajanja, sjete i tuge.

S druge strane, kada tuga postaje neizdrživa, Faruk Šehić odlazi na pecanje. Upravo u tim dijelovima dnevnika nalaze se neki od najljepših opisa Bosne i Hercegovine, njenih skrivenih predjela, od pojedinačnih opisa cvjetova i insekata do rijeka, jezera, planina i vjetra. Ovi zapisi mjestimično poprimaju obilježja putopisa, pa se tako prepliću s dnevnikom i upotpunjuju sliku svakodnevice.

Boravak u prirodi i odlazak u ribolov za autora znače svojevrsni predah od tuge, ali ne i bijeg od prošlosti. Naprotiv, priroda često pokreće sjećanja. Rijeke Krivaja, Una, Neretva i Drežnica, jezero Lug i Nula nisu samo mjesta izuzetne prirodne ljepote nego i prostori u kojima se susreću prošlost i sadašnjost. To se posebno vidi u opisu vjetra iznad jezera Nula: „Taj vjetar je konstantno hučao na drugom kraju jezera, iznad njega je bila crnogorična šuma, tu je svirao svoju muziku kroz borove iglice i stabla puna eterične smole. Njegov zvuk me kratkotrajno podsjetio na fijukanje vjetra iz prošlosti, kada bih preko livada, oranica i kroz šume odlazio u vojni kamp (…) Fijukanje iznad Nule širilo je planinski ugođaj, huk zaboravljenog slavenskog božanstva. Vjetar iz borove šume spuštao se do jezerske površine i blago je pretvarao u valovito zeleno ogledalo“. (115, 116)

Zelenac kao raj

Pisanje i ribolov u Zelencu su ljekoviti, funkcioniraju kao dvije mogućnosti suočavanja sa gubitkom, koji autoru ne omogućavaju da se otrgne od tuge i žalovanja, nego da ih učini podnošljivim. Pisanje mu omogućava da izrazi misli i osjećaje prema umrlima, da ih prizove i posredstvom književnosti sačuva od zaborava. Ribolov je, s druge strane, svojevrsna meditacija, povlačenje u prirodu u kojoj se uspostavljaju drugačiji odnosi prema odsustvu voljenih. Biljni i životinjski svijet pokreće u autoru novi život u kojem su i Sejo i Marianna još prisutni, ne kao živi, nego kao bića prisutna u prirodi – Sejo kao ptica, Marianna kao cvijet, betlehemska zvijezda. „Fauna i flora mi pomažu da stvorim vidljivo sjećanje na njih. Uspomene iz zemlje i zraka.“ (113) Ova se misao, neposredno ili posredno, ponavlja tokom dnevničkih zapisa.

Na koncu, autor razrješava i naslovnu metaforu, objašnjavajući šta je to zelenac i nadajući se da je „raj jedan beskrajan zelenac, riječni bazen mirne, zelene ili tamnomodre vode“. (114) Zelenac tako postaje slika zamišljenog mira i trajnog prisustva Seje i Marianne, kao što su njihovi životi i sjećanje na njih sačuvani između korica ove knjige.