Poezija ne može vratiti točak istorije unazad; ne može kliknuti jedno magično undo kako bi se njime sve vratilo onako kako je bilo prije 1992. ili barem prije jula 1995. u Srebrenici. Fraza „Nikad više!“ nikad nije izgledala ciničnije nego nakon jula 1995. kada su razmjere genocida u Srebrenici dobijale svoje obrise, a konačne obrise nikad nećemo vidjeti do kraja jer se trauma prenosi s generacije na generaciju. Najveća od svih trauma – trauma gubitka ljudskih života.

Sjećam se, nekad prije rata, kad se htjelo reći kako je neko vješt na tokarskom stroju reklo bi se: „On može živog čovjeka istokariti.“ Nisam nikad vidio tokarski stroj, niti znam ljude koji su na njemu radili, ali zapamtio sam ovu plastičnu metaforu, djelovala je uvjerljivo.

Niko ne može istokariti živog čovjeka. Književnost odnosno poezija može možda samo za sekundu ublažiti bol, ali opet ne može objasniti razloge koji su doveli do genocida. Time se bavi istorija, forenzika, psihologija i druge nauke. Zato se i bavim književnošću, jer je ona proteza, nastavak realnosti, i u njoj je sve moguće. Možda je njena uloga da razumije bol drugih/svoj bol i ne pretvori ga u gorivo za mržnju. Poezija pretvara bol u univerzalnu figuru ljudskosti. Bol ima ljudsko lice.

Pjesmu je prevela S. D. Curtis.

When the dead cannot speak of themselves

not even a whimper

order the soil to be moved into the landslide of ideas

into the twilight of the twentieth century

Or raise tidal waves of metal and glass

let grey snow fall

like the ashes from Buchenwald

But yet again, nothing happens

The grass is worldly indifference

combed over their eyes

like holy green hair

A victim is a victim

with no language, forever

dead, the same body killed several times

with heavy machines, heavy

oblivion in primary, secondary, tertiary

mass graves and a dayless abyss

Before being shot

the body, as if diving into a lake

will hold its breath but

lets fly to sunlit hills, those treetops

where future events shadow themselves already

Our song falls apart

the dead have lost the words

to start their story over

Let the silvery voices say:

Evil conquered us this time

Once I remembered Buchenwald

in a Buddhist monastery

the hustle and bustle, the sweat and thyme

I burst out crying, and could not stop

They say the soul of the world is strong, when

in the leaves of Buddha’s tree

I almost saw his face, convinced

tears can defend us from what is

senseless, just as a woman in Potočari told me,

once in a field of white headstones:

Children are not mushrooms

I found my salvation in a glass marble

that had survived the shooting in a pocket

the only sign of life left in a horizontal body

the hard calm of the glass

its colours the flags of indestructible cities

of sun and fire

its blue stripe the smile of the ocean

The man who had warmed it in his pocket

free of this sorrowful world

Only in a poem can you bring back the dead.

Stakleni kliker iz Potočara

Kad mrtvi ne mogu o sebi ništa reći

Ni zaustiti, narediti da se pokrene zemlja

U klizište ideja, u sumrak 20. vijeka

Ili podignu valovi puni stakla i metala

Sivi snijeg da padne k’o pepeo iz Buchenwalda

Ali iznova se ništa ne dešava

Trava je ravnodušnost svijeta, velebno začešljana

Po njihovim očima kao zelena sveta kosa

Žrtva je žrtva, bez jezika vječno mrtva

Nekoliko puta se ubija isto tijelo

Uglavnom teškim mašinama i zaboravom

U primarnim, sekundarnim, tercijarnim

Masovnim grobnicama i bezdanama

Prije nego bude strijeljano

Tijelo će kao da zaranja u tamno jezero

Zaustaviti dah koji će odletjeti

U svijetla brda, u bujne krošnje

Gdje su budući događaji već vlastite sjene

Raspada se naša pjesma, glasovi od srebra

Kad su mrtvi izgubili svoje riječi

Kojima bi mogli početi priču o sebi

Da kažu: Zlo nas je pobijedilo ovog puta.

To što sam se u budističkom samostanu

U vrevi ljudi, u tamjanu i znoju

Sjetio Buchenwalda, i zaplakao štedro

Govori koliko je moćna duša svijeta

Kada sam na lišću Budinog drveta

Zamalo vidio njegovo lice i uvjerio se

Da suze mogu da nas brane od besmisla

Baš onako kako mi je rekla žena u Potočarima

U polju bijelih nišana: Djeca nisu gljive.

Spas sam našao u jednom klikeru

Koji je preživio strijeljanje, u džepu

Jedini znak života u vodoravnom tijelu

U hladnoći i miru od stakla, njegove

Boje su zastave neuništivih gradova

Sunca i vatre, a plava fuga osmijeh okeana

Onaj koji ga je grijao dlanom u džepu

Sada je oslobođen ovozemaljske tuge

Samo u pjesmi je moguće oživljavati mrtve.