Lejla Ljuca za portal !Odgovor piše o romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja s fokusom na formu romana i shvatanje vremena u tekstu.

Cimetna pisma Faruka Šehića: Na neviđen način pisati o već viđenim temama

Ovo je knjiga o ratu i onima koji imaju iskustvo rata, identitetu, izbjeglicama i izbjeglištvu, masovnim grobnicama, ratnim zločinima… preživiteljima, vremenu, ljubavi, historiji, apokalipsi, značenju riječi, ljudskoj prirodi, prirodi, fanstastičnim bićima, oživjelim gelerima, riječnim zmajevima, Gradu koji govori, čovjekolikom Ratu, koji hoda, hrani se… ali ne umire.

Ljudsko iskustvo je ratno

To je Prvi rat. Lik kojim započinje roman. Samim njegovim imenom sugerira se nešto što kao ideja prožima roman, a to je da je ljudsko iskustvo, pamćenje ratno. To Prvi nagovještava da ih ima još, pokazat će se da je to još nemjerljivo. U jednoj od fantastičnih scena, kojim obiluje Šehićev roman, junakinja upada u neki čudan procjep u kojem je dočekuje riječni zmaj. Osvijetlivši zidove pećine, kroz koju se kreću, ona prepoznaje scene koje oslikavaju Abela i Kaina, podsjećajući nas tako da je ljudska priroda ubilačka i da je tako od početka vremena.

Tako će dva glavna lika, Cinammon Girl i Cortez Cortez, odustavši od svojih prvobitnih imena i prigrlivši ova nova, izvedena iz pjesama Neila Younga – odrođena od svakog svog dotadašnjeg identiteta, uključujući i kolektivni – živjeti u nekom stalnom apokaliptičnom stanju svijesti, koje je za njih postalo novo normalno. Za taj ljubavni par, koji je i sam bio u svojevrsnom ratu, apokalipsa je značila oživljenje njihove ljubavi.

Oni su tek u svom ratom razrušenom domu uspjeli da metaforički sagrade svoj dom, jedan odnos koji dotad nije funkcionirao drugačije nego kao vid rata. Tako će njih dvoje prigrliti da žive u ruševinama, u stanju u kojem su mir i prekid granatiranja samo prelazna etapa do novog rata. Tako za njih dvoje granate koje padaju čine samo pozadinski zvuk, koji oni i vole, jer im, paradoksalno, donosi osjećaj sigurnosti, kao nešto je stvarno, realno, istinito.

Ko su preživitelji ratova?

Prvi rat u ovom romanu i jeste i nije ovaj naš stvarni, posljednji rat. Rat o kojem se piše u romanu jedan je univerzalan rat, bez jasne vremenske i političke reference, s ciljem da se ratno iskustvo izdigne na ljudski nivo, tj. da se svako može poistovjetiti s njim (pod uslovom da je preživitelj, podnaslov romana glasi ‘saga o preživiteljima’, kovanica koja označava onoga ko ima iskustvo rata).

Ipak, taj rat ima nesumnjive sličnosti s našim preživiteljskim iskustvom, naprimjer, kada pročitamo da su dvojica, osuđenih za genocid i masovne zločine, heroji jedne vojske, jedan je psihijatar i pjesnik, drugi general kamenog lica ili onda kada čitamo da oni koji žive u centru grada ne vjeruju da će se rat sa periferije naseliti u njihov komforan život i da će stolovi iz kafića u kojima piju kafe biti svojevrsne barikade koje će zaustaviti tenkove.

Roman koji se ne može prepričati

Ovo je roman koji se ne može prepričati i to nije slučajno. Rekli smo da je za naše iskustvo, koje nam se kao čitaocima dodjeljuje u romanu, rat nemjerljiv i uvijek samo jedan u nizu, mi kao čitaoci ostajemo u stalnom iščekivanju nekog rata.

Međutim, još nešto je nemjerljivo u ovom romanu, a to je samo vrijeme. Autor će već prije same priče sugerirati da je ispred nas eksperimentalno djelo, citirajući poljsku autoricu Olgu Tokarczuk, gdje ona govori da oni pisci koji imaju iskustvo rata i razorenog grada imaju drugačiju sintaksu, fluidnu, nimalo linearnu, i Carla Rovellija, italijanskog kvantnog fizičara i pisca, koji također govori o nelinearnosti, ali u ovom slučaju o nelinearnosti vremena, narušavajući njegovu percepciju kao vremenske ose, koja se dijeli na prošlost, sadašnjost i budućnost. Tako će se odmah na početku nagovijestiti da se odustaje od realističnog pripovijedanja, takvo pripovijedanje je privilegija uređenih društava.

Ovaj roman ima jednu nelinearnu strukturu, čitalac iz jedne scene uskače u drugu poput Alise koja uskače u neki čudesan svijet. U romanu će se na jednom mjestu spomenuti da je vrijeme (a samim tim ono se odražava na način na koji se pripovijeda priča), moglo biti linearno do pada prve granate, a da riječi netom poslije Prvog rata nisu bile u mogućnosti da izraze kako su se oni koji su preživjeli osjećali, bilo je potrebno smisliti novi jezik koji bi oslikavao stvarnost nakon granata.

Montenovo ‘sve bi ti se samo kazalo’

Koliko god junak romana kritizirao jezik, riječi i njihova značenja, one i dalje imaju značaj, on zapravo ne prestaje da piše, ma koliko riječi bile besmislene u takvom kontekstu (kao što Monteno, na jedan drugačiji način, u pjesmi kaže da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo, iskustvo zamjenjuje riječi, granate govore same za sebe), dok je ljudske potrebe za ratom, bit će i ljudske potrebe za pisanjem o ratu.

Montenov refren se završava sa nikome se ne ponovilo, u romanu junaci zauzimaju drugačiji stav. Kada se virus rata lančano prenese do Evrope, putem zapaljene željeznice, junak će se smijati, bez ikakvog moralnog tereta. Cinično će primijetiti da je evropskim gradovima stiglo na naplatu posmatranje Prvog rata iz udobnosti svojih sigurnih kuća.

Vrijednosti civilizacije su pale s prvom granatom, stvarnost se ogoljela. Pustite me da umrem kao barbarin na svome zgarištu, poručit će strancima, izvrćući perspektive i odbijajući da postane neka vrsta egzotičnog bića koje služi za posmatranje. Stranci su tu zbog užitka, nepogođeni našim ruševinama, zaključit će.

Stvarnost određuje jezik

Nova stvarnost, novi jezik. Tako nam vremenom, dok čitamo roman, prestaje biti čudno ako geleri ožive u tijelu diva s druge planete i postanu njegova djeca koja ga prate, onako kako nam postaje normalno da parkovi postanu novo greblje u ratnom Gradu, koji i sam postaje izbjeglica. Zatečen raspadom svijeta, Grad, starac, uvrijeđeno će se odvojiti od zemlje i sam postati izbjeglica. Duhovito će ga pripovjedač nazvati Orwell, uz opasku da pisac nije doživio starost, ali su njegove knjige jako dobro ostarjele.

Sve ovo čini da roman nije jednostavno čitati, ne zbog njegove suštine, već zbog njegove forme. Ono što nagovještava na samom početku sa navedenim citatima, to i dostavlja, nelinearnost, koja nerijetko predstavlja stvarnu poteškoću da se uhvati pripovjedačka nit. U jednom momentu radnja se odvija u svemiru, u kapsuli koja se rotira da bi se tako stvorila sila Zemljine teže, nešto što možemo vidjeti u filmu Interstellar, i čitalac se može i sam osjećati kao da je u toj kapsuli, ali ne svemiru, gdje ona stvara Zemljinu gravitaciju, već na Zemlji, gdje ona stvara centrifugu i okreće čitaočev svijet, dok ovaj pokušava da drži knjigu u rukama.

Ali, bez obzira na navedeno, ono što se ne može osporiti jeste da je u ovom romanu pisac uspio da o već stereotipnim temama, koje su odavno prisutne, i u bosanskohercegovačkoj književnosti i javnosti općenito, ispripovijeda priču na dosad neviđen način