Emotivna i iz prve ruke kritika Zelenca napisana na profilu Bosanski jezik u fokusu na Facebooku i Instagramu. Tu su citati kao i fotografije knjige upravo na mjestima gdje je knjiga i nastajala, na obalama Neretve u okolini Mostara.

𝐏𝐢𝐬𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐨 𝐬𝐩𝐚𝐬 𝐮 “𝐙𝐞𝐥𝐞𝐧𝐜𝐮” 𝐅𝐚𝐫𝐮𝐤𝐚 Š𝐞𝐡𝐢ć𝐚

„Moj svijet se raspao i moram pokupiti ostatke, pa ih brižno zalijepiti bilo čime.“

Faruk Šehić jedan je od najznačajnijih savremenih bh. pisaca. Njegova djela, poput “Knjige o Uni” i “Grete”, potvrđuju njegovu književnu vrijednost i nose vlastitu suštinu i literarnu snagu. Ipak, “Zelenac” predstavlja posebno intimno, introspektivno i emotivno snažno djelo.

Čitajući ovu knjigu, osjećala sam kao da zajedno s autorom prolazim kroz svaku emociju, tugu, i bol. Ovakve knjige nastaju iz ličnog iskustva i ne pišu se olahko. Svaka smrt i svaki gubitak, koliko god različiti, u svojoj težini postaju univerzalni.

Knjiga “Zelenac”, objavljena u Buybookovoj ediciji Dnevnik, koju uređuje Semezdin Mehmedinović, razlikuje se od Šehićevih prethodnih djela po svojoj dubokoj intimnosti i obliku dnevničkih zapisa, koji otvaraju prostor za introspektivne refleksije i sjećanja. Ipak, ono što je prepoznatljivo u njegovom radu ostaje, snažna povezanost s prirodom. Šehić je neodvojiv od nje; u prirodi pronalazi, kako kaže, “slobodu”. Šehić iskazuje veliko poštovanje prema vodi: “Jezik rijeka je ogroman i tek ga treba naučiti, treba poštovati svaku riječ iz jezika bilo koje rijeke, čak i iz potoka.” Primjećujemo da je voda, neizostavni motiv knjige. Voda postaje simbol trajanja, sjećanja, ali i mira. Svaka kap, svaki šum nosi priče života, prisutnost onih koji su prošli i trajanje svega što dolazi.

“Zelenac” je nefikcijska proza, koja ne prati linearan tok događaja, već se gradi kroz fragmente i introspektivne zapise. Pisanje u ovom kontekstu postaje spas, pokušaj da se očuva ono što je nestalo i da život nastavi kroz riječ, kao što Šehić implicitno naglašava: „Život počinje rađanjem, a završava riječima.“ Svaka riječ u “Zelencu” nosi težinu postojanja. Sjećanja, predmeti, priroda i zapisani trenuci omogućavaju da oni koji su otišli nastave živjeti kroz njegovu naraciju.

Šehić navodi: “Dvadeset godina sam se pripremao za očevu smrt, ali nisam bio ni najmanje spreman. Ne možeš se pripremiti za smrt onog ko te stvorio.“ Pitamo se, jesmo li ikada spremni za smrt, naročito na smrt roditelja? Teško, gotovo nemoguće. To nije samo gubitak voljene osobe, već i nestanak dijela vlastitog porijekla, onoga ko je bio svjedok naših početaka.

Smrt roditelja ostaje bolna i nenadoknadiva, nema pripreme za takav gubitak, ali pisanje i prisjećanje pružaju oblik kontinuiteta i prisutnosti.

Prvi dio knjige posvećen je smrti oca, Seada Šehića, kojeg autor od milja naziva Sejo.

Šehić navodi: “Mnoge stvari o ocu neću nikada saznati. Takav je ljudski život, kada nestane odnosi sa sobom množinu neispričanih priča.” Upravo u tim neizgovorenim pričama leži jedna od najvećih boli gubitka, pitanja koja ostaju bez odgovora i sjećanja koja zauvijek ostaju nedovršena.

Šehić nas na samom početku knjige vodi u gasulhanu, prostor posljednje pripreme tijela za počinak, gdje tuga postaje gotovo opipljiva. Autor detaljno opisuje posljednji susret s ocem, pamteći svaki detalj. Otac živi kroz sjećanja. Da bi “oživio”, potrebna je memorija koja čuva svaki detalj, njegove plave oči, ratna iskustva, neuništiv karakter.

Predmeti poput očeva češlja i sata postaju simboli trajanja života i prisutnosti. Priča o ocu, heroju, ispunjena je ljubavlju i ponosom, iako je obavijena tugom.

Šehić svog oca naziva Sejo, jednostavno, a opet s poštovanjem, što odražava specifičan balans bliskosti i distance karakterističan za naš mentalitet. Ljubav i poštovanje nalaze svoje mjesto u tišini srca, često neizrečeni, ali stalno prisutni. Čak i nakon gubitka, veza ne prestaje, u snu čuje očevu riječ “sine”, i u tom trenutku prisutnost postaje opipljiva, nježna i trajna. Nadimak, san i glas oca stapaju se u simbol intimnosti, poštovanja i trajanja veze koju ni smrt ne može izbrisati.

Autor kroz priču o ocu pokazuje kako grad nije samo kulisa života, nego prostor u kojem se živi, brani i trajno ukorjenjuje, pa i u smrti: “Želim ga načiniti vidljivim jer je on bio veliki čovjek u malom gradu. Živio je za taj grad, dao je krv za njega, i u njemu je i sahranjen. Potpun krug.”

Kroz pisanje i prisjećanje, mrtvi žive. Otac nastavlja živjeti kroz sina, a svaki otkriveni sličan detalj u sebi i na sebi, donosi radost i osjećaj kontinuiteta: “Pogledao sam u svoja gola stopala i shvatio da se on nastavlja u meni. Otac se nastavlja kroz mene. Imamo kapilare na istim mjestima na stopalima. Osjetio sam radost i snagu iako je tek prošla prva noć njegove smrti. On će nastaviti živjeti kroz mene.”

Drugi dio knjige posvećen je Marianni, autorovoj prijateljici i ljubavi: “Ona sama bila je zvijezda padalica. Imao sam sreću da je obasjala i moj život. Uživao sam u njenom sjaju. On me još grije.” Kroz zapise saznajemo da je mirna, lepršava i puna života, da je željela iskusiti život puninom, iako je bolest, prerano obilježila njen put. Šetnje, razgovori i putovanja kroz male, ali snažne trenutke prikazuju bezuvjetnu i beznadežnu ljubav. Kroz sjećanje na zajedničke trenutke pokazuju lepršavost života, ali i njegovu krhkost.

Jedna smrt nije zasjenila drugu, već je produbila tugu. “Zelenac” nas podsjeća na dvije različite, ali jednako intenzivne ljubavi, roditeljsku i ljubav prema ženi. Šehić u svojim zapisima pokazuje da je život u prirodi, na Neretvi, Uni i Nuli, mjesto gdje se tuga procesuira, gdje prisutnost oca i Mariane ostaje živa.

U “Zelencu” zelena je svuda, u lišću, vodi, travi, u svemu što diše i raste. Marianna je u toj paleti jedna posebna nijansa zelene, svjetlucava, lepršava i živa, poput zrake svjetla koja probija kroz lišće. Njena prisutnost u knjizi osjeća se kroz svaki zeleni detalj prirode, simbolizirajući trajnu ljubav, nadu i iscjeljujuću snagu koja nastavlja živjeti i nakon njenog odlaska.

Odlazak na rijeku, u prirodu, pruža mir i nadu, a zelenac postaje simbol vječnog života, kontinuiteta i trajanja prisutnosti voljenih: “Možda je raj jedan beskrajan zelenac!“

Smrt i gubitak Marianne u Šehiću budi duboku potrebu za prirodom i njenom iscjeljujućom snagom. Pisanje postaje jedina veza s mrtvima, sjećanje je most između prisutnog i odsutnog: „Forma koju preuzima moja tuga je ova knjiga. Osjećaj da je moj otac, na neki način, besmrtan.“

Jezero, rijeka, šuma, cvijet šafrana i miris mente nisu samo pejzaži, već simboli života, ciklusa i nade. U njima Šehić pronalazi smisao, a kroz njih utiskuje sjećanja na Mariannu i oca, u cvijetu vidi njen osmijeh, a u ptičijem pjevu osluškuje prisutnost oca.

Kroz svakodnevne intimne trenutke, autor transcendira i oca i Mariannu u sve što ga okružuje, njihova duša je prisutna u svemu. Sve što je izgubio, kroz prirodu i zapisane fragmente, pronalazi oblik trajanja, njegova tuga ne nestaje, ali postaje strukturirana i pretočena u iskustvo koje je moguće dijeliti.

Kroz “Zelenac”, život je prikazan kao niz odlazaka i dolazaka. Svaki trenutak je dragocjen, svaka ljubav i svaki gubitak oblikuju naše biće, a njihova konačnost motiviše autora da piše, pamti i bilježi.

Život u Šehićevom svijetu teče dalje, uvijek pronalazeći oblik kroz pamćenje, prirodu i pisanu riječ, u neprekidnom ciklusu odlazaka i dolazaka. Od nekoga smo otišli, a nekome smo se vratili: “Moj otac se vratio svom ocu, majci, braći, didu, pradidu… Svom gospodaru.“

I čitajući ovu knjigu, osjećala sam kao da sam zajedno s autorom prolazila kroz svaku emociju, tugu, bol i ljubav, da svaka rečenica odjekuje duboko u meni, baš kao i onog kišnog mostarskog dana, 5. decembra, kada je ova knjiga dospjela u moje ruke.

“Zelenac” je više od teksta, to je intimni dijalog, trag emocija i trenutaka koji ostaju u nama. Pisanje je spas, priroda iscjeljuje, a sjećanje čuva ono što nestaje.