Pretprošle godine imao jedan potpuno neobičan razgovor s jednim od vodećih novih filozofa Japana Hiroki Azumom i s Yoko Uedom iz magazina Genron. Razgovor je objavljen u 17. broju magazina u 2024. godini.

Ne znam da li mi je iko ikad postavljao takva pitanja o ratu, o postratu, o književnosti koja se bavi ovom temom, toliko je to bio drugačiji pogled da sam se čudio odgovorima koje sam davao, jer gosti iz Japana nemaju evropocentričan pogled na svijet – što je bilo veliko olakšanje. Sjedili smo u kafani hotela Evropa i osjećao sam se kao da sam na drugoj planeti, tamo gdje me svi razumiju, iako sam pričao s ljudima čiji engleski je bio čak malo i lošiji nego moj, a opet smo se savršeno razumjeli. Jedino žalim što nemam preveden intervju kako bih sad mogao vidjeti njihova pitanja i moje odgovore. Razumljivo, pričao sam s filozofom i njegovom prijateljicom, i ta pitanja su išla u srž stvari. Ni u jednom pitanju nisam vidio ni traga od onog što možemo nazvati novinarskim safarijem, pogledom s visoka (izvana), patroniziranjem, orijentalizacijom etc. Prvi put sam se osjećao kao bivši ratnik (kako Hemon napisa: A poet forced to be a warrior), koji se toga pred strancima ne stidi, ili barem ne pokušava da umanji vlastitu ulogu u ratu, da se deheroizira, jer, pobogu, rat je strašna atrakcija, cirkus za dokone Zapadnjake, u kojem mi izvodimo akrobacije, s tijelima i dušama punih naših rana. Zar ne? Zato što mi ne možemo biti samosvjesni, samodjelatni, nego samo predmet njihovog sažaljenja, ili objekat mržnje, nije nam dozvoljeno biti ratnicima (i partizani, i španski republikanci su bili ratnici) u ratu u kojem nije bilo pobjednika, pa zbog pomirenja svi moramo biti podjednako krivi, zli i krvavi. Figura ratnika je prebrisana i potisnuta figurom zločinca. Na taj način je agresor dobio svojih ‘15 minuta medijske slave’, jer su zločinci zauzeli medijski prostor, dok smo mi imali ulogu jedino bezličnih i nevidljivih žrtava, ljudi-sjenke – statisti vlastite muke. Zapadni medijski prostor je umnogome određen slikom heroja iz agresorskog naroda, koji postaje superzvijezda (danak njemačkoj kulturi sjećanja, koja svoj slom doživljava genocidom nad Palestincima). U takvoj patetičnoj predstavi/slici, kakav god čin mi uradili, kakvu god knjigu napisali o nama (našem malom i omanjem ratu), to biva blijedo pred slikom superzvijezde, njenog djelovanja ili pisanja. Jer se ona sama, goloruka, bori protiv kolektivnog monstruma vlastitog naroda, dočim je naša borba drugorazredna, sporedna atrakcija.

Ne, ovo je bio razgovor s nekim ko dolazi iz ratničkog društva (koje to, naravno, više nije) i na to gleda drukčije od licemjernih Evropljana, ili nas samih, izvan Tvrđave Evrope. Bijeli Evropljani uživaju u ratu, da bi nakon njegovog kraja posipali se pepelom krivice, ali užitak u ubijanju stara je evropska vrednota. Nismo se bez razloga u ratu osjećali kao Afroamerikanci, odnosno crnci, tako sam se osjećao i prije rata, u dobu Jugoslavije, zbog solidarnosti s potlačenim ljudima i narodima planete.

S japanskim gostima sam pričao o ratu kao vještini preživljavanja i nadmudrivanja protivnika, toliko se sjećam. Pričao sam i o razornim posljedicama rata; o ratu kao ličnoj apokalipsi i neminovnoj postapokalipsi nakon što završi. Japanci su me dobro razumjeli. Pričao sam o čulima i instinktima u ratu, o predosjećaju koji ti može spasiti život, ali i drugima kraj tebe. O osjećaju odgovornosti prema ljudima koje sam vodio. Ja sam ovaj posao shvatao smrtno ozbiljno i profesionalno (zvuči kao autoironija, ali nije), kao što shvatam i samo pisanje. O tome šta znači biti komandir voda ili čete u našem, malom rato-u. Uostalom, to imate u mojim knjigama, posebno u romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja, na jedan svjež i inovativan način.

A sve je počelo poezijom prije četvrt stoljeća:

kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje

imao sam dvadesetdvije godine

bili smo tek došli na liniju

decembar je donio suhu zimu

lišće obloženo mrazom

hrskalo je pod čizmama

na kozijoj stazi vidio sam 

nekoliko kapi krvi

komad ljudske lobanje:

sa vanjske strane busen kose

sa unutrašnje, hrapava površina 

sluzava i nalik mjesečevoj,

bilo je to sve što je ostalo na zemlji

od Šarić Seduana.