Prošle godine imao jedan potpuno neobičan razgovor s jednim od vodećih novih filozofa Japana Hiroki Azumom i s Yoko Uedom iz magazina Genron. Razgovor je objavljen u 17. broju magazina u 2024. godini.

Ne znam da li mi je iko ikad postavljao takva pitanja o ratu, o postratu, o književnosti koja se bavi ovom temom, toliko je to bio drugačiji pogled da sam se čudio odgovorima koje sam davao, jer gosti iz Japana nemaju evropocentričan pogled na svijet. Sjedili smo u kafani hotela Evropa i osjećao sam se kao da sam na drugoj planeti, tamo gdje me svi razumiju, iako sam pričao s ljudima čiji engleski je bio čak malo i lošiji nego moj, opet smo se savršeno razumjeli. Jedino žalim što nemam preveden intervju kako bih sam mogao vidjeti njihova pitanja i moje odgovore. Razumljivo, pričao sam sa filozofom i njegovom prijateljicom, i ta pitanja su išla u srž stvari. Ni u jednom pitanju nisam vidio ni traga od onog što možemo nazvati novinarskim safarijem, pogledom s visoka (izvana), patroniziranja, orijentalizacije etc. Prvi put sam se osjećao kao bivši ratnik koji se toga pred strancima ne stidi, ili barem ne pokušava da umanji vlastiti ulogu u ratu, da se dehereozira, jer, pobogu, rat je strašna atrakcija, cirkus za dokone Zapadnjake, u kojem mi izvodimo akrobacija, s tjelima i dušama punih naših rana. Zar ne?

Ne, ovo je bio razgovor s nekim ko dolazi iz ratničkog društva (koje to, naravno, više nije) i na to gleda drukčije od licemjernih Evropljana, ili nas samih, izvan Tvrđave Evrope. Bijeli Evropljani uživaju u ratu, da bi nakon njegovog kraja posipali se pepelom krivice.

S japanskim gostima sam pričao o ratu kao vještini preživljavanja i nadmudrivanja protivnika, toliko se sjećam. Pričao sam i razornim posljedicama rata; o ratu kao ličnoj apokalipsi i neminovnoj postapokalipsi nakon što završi. Japanci su me dobro razumjeli. Pričao sam o čulima i instinkitima u ratu, o predosjećaju koji ti može spasiti život, ali i drugima kraj tebe. O tome šta znači biti komandir voda ili čete u našem, malom rato-u. Uostalom, to imate u mojim knjigama, posebno u romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja, na jedan nov i inovativan način.