Da književnost ostane književnost, ni više ni manje. Ljudi su, ipak, ostrva unatoč famoznom citatu, i bivaće sve osamljenija, pisci su također ostrva, ali to im je posao: da budu usamljena ostrva. Da bi pisac bio ostrvo, da bi književnost bila nezavisna, slobodoumna. A da bi ljudi čitajući pisce znali da nisu toliko usamljeni, i da postoji “nepoznat Netko” koji razumije svijet poput njih, i zna da ga takvog opiše.

U budućnosti, koja je sada, informacija će biti na milijarde: novina, portala, beskrajni izvori informacija prštaće na sve strane; moj posao je da budem precizan, da jasno vidim stvari, da proniknem u atomsko jezgro, ako je to potrebno. Mislim, ja sam gledao smrti u oči bezbroj puta.

Da vidim stvari kristalno jasno, kako mora da su izgledale u Edenskim vrtovima, da budem nepotkupljiv po svaku cijenu, kao što sam i bio za ovih pedeset i pet godina života. U svoj toj zbrci postoji opasnost da se pisci pojednostave do takvog nivoa (to se već desilo), da će budućnost socijalnih mreža biti tutorijali (sa smajlijima i djetinjastim emotikonima) kako da se diše, kako da se pravilno gleda kroz prozor ujutro dok sunce nije izašlo. Onaj ko se toliko pojeftini da bi osvojio srca socijalnih mreža, dopustiće i pojeftinjenje vlastite književnosti. Nije moje da govorim ljudima kako će živjeti, voditi ljubav ili kakvu hranu da jedu. Pisac je nešto drugo, nešto osamsto i pedeset i deveto. Moje nije ni da ih pozivam na pobunu, osim poziva koji ću napisati u svojim knjigama, a to radim od svoje prve knjige. Pisac ne treba biti trbuhozborac svojih knjiga, on to nikako ne bi smio biti.

Pisac je ostrvo i on treba takav da ostane. On može i mora da zamišlja bolju budućnost od ove koja je sada, čak i ako tu budućnost nastanjuju samo dvije osobe. Minijaturni raj za dvije osobe, ideja koja će grijati čitatelje u hladnoj realnosti.

Za Slobodu kao svetu riječ, ja duboko vjerujem u riječi, imam odgovornost prema njima, ispravljam riječi i u porukama; mora se imati odnos s riječima, nešto poput vođenja ljubavi samo još tajnovitije i bolje.

Jednom, a to je sada, riječi će vrijedjeti više nego ikad. Riječi razuma, bistre riječi, iskrene riječi; riječi na tripu, sulude, ali i bolne. Mašina neće nikad postati Pisac. Pisac/spisateljica (ili nonbinarno ili transrodno ili…) je krv i meso.

Pisac je ostrvo. Čovjek je ostrvo. Od čestica svjetlosti, od zemlje, od blata.

U budućnosti, koja je sada, književna ostrva će biti na cijeni, kao utočišta mašte, kao glas koji neće utihnuti pred nikakvom narančastom olujom (olujom smeđih košulja), kao glas koji će biti stvaran. I moje knjige (sadašnje i buduće) i ovaj sajt su to ostrvo.

Donacijom podržavate moju književnost (sadašnju i buduću), i ovaj sajt.