Amela Delić Aščić na Facebook blogu Book’n’coffee, napisala je neobičan (nadahnut i dirljiv) esej o Zelencu pod naslovom Riječima k’o basamacima u visine Zelenca. U tekstu je sublimirala čitalačko iskustvo mojih drugih knjiga sa vlastitim sjećanjima i događajima iz svog života da bi opisala Zelenac. Donosim ga ovdje u cijelosti:

Zelenac je drugo Migfoldovo lice, veliko modrozeleno, duboko, oko. Zelenac je naličje, onostranost, vječnost, nekome prolaznost a nekome jedina nada u ponovni susret. Dok sam čitala Šehićevu knjigu razmišljala sam o tome kako bi bilo da su svi kojima su voljeni umrli ili ubijeni uspjeli o njima zapisati bar jedan stih. Da li bi se tim nitima od slova mogla isplesti jedna mreža, matriks tuge i bola, praznine i nada. Na šta bi u konačnici ličio taj džinovski stolnjak svijeta. Bi li na njemu bio osmijeh, suza, apstrakcija, ili možda ništa smisleno. A bilo bi lijepo da se svi umijemo tako izraziti, lakše je sa tugom kad se opriča. Šehić sam piše da mu je lakše kad tugu pretvara u riječi, kad je zapisuje. I ja mislim da tako jeste. Kad se rana samo skriva i gnoji, sve je bolnija. U romanu/dnevničkom zapisu, pisac se referira na Kulenovićevu „Istoriju bolesti“. S razlogom. Ako bih birala knjige koje su duboko u meni iskopavale davno zakopane tuge, lica i sjećanja, bile bi to „Zelenac“, „Istorija bolesti“, „Chinook“; jednako kao što su najmračnije strahove iz mene iskopavali Karahasanovi romani „Uvod u lebdenje“ i „Noćno vijeće“, i Ovčinin „Kad sam bio hodža“. Ovo su moje mape bola, traume, ali i nade i pomirenosti, a na svijetu od pomirenosti bez resentimana nema ništa ljepše. U „Istoriji bolesti“ Kulenović se oprašta od majke i voljene Lide, od Ranka i drugih ubijenih u opsadi Sarajeva. O tome piše neočekivano pomireno. „Draga su mi ravničarska groblja s parcelama i alejama, sa opalim lišćem u jesen koje me ne podsjeća toliko na smrt koliko na smiraj, na mir.“ Čini mi se da jesen slično vidi i Šehić, a u “Zelencu” on se dostojanstveno, duboko bolno kao kad nožem vadiš jezgru iz oraha (što je moja nena često znala dok je “prebirala” kako ona kaže “rijezgra”), oprašta od svojih voljenih.

Navikla sam i očekivala sam, kako to moji prijatelji kažu, tešku knjigu. Faruk tako piše, ja takve knjige volim i ne, ne opterećuju me ništa više nego spoznaja da je život zaista zbir odlazaka. Sam pisac je u romanu „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“ objasnio zašto bira za neke „komplikovanu“ narativnu strukturu. „Zato što ona vjerovatno održava strukturu živaca u mom tijelu. Eto, zato.“ Ja valjda iz istih razloga biram da čitam njegova djela.

Flora i fauna Une i Nule preuzimaju u Farukovom “Zelencu” duše njegovih voljenih. (Nula je jezero u Varešu za one koji ne znaju – fenomen koji se mora vidjeti, a odatle pravo na planinu Perun, pa na Bobovac. Tako bar mi planinari uobičavamo činiti.) On je, kako piše na drugom mjestu, „palcem i kažiprstom raširio plavetnilo neba, da bolje vidi kako je sve počelo“, gore gdje se ne zna „gdje počinju zvijezde a završava okean“. I da bolje osjeti gdje su sada njegov Sejo i njegova Marianna.

Vjerujem i razumijem da je pisac u pticama, u cvjetovima anemone i betlehemske zvijezde zaista vidio, osjetio duše onih koji tonu uvis u nebesko zeleno oko u kojem trče po vodi i kroz šumsku šikaru dok kroz njih, kako Šehić poentira na drugom mjestu „prolazi svemir“. Čovjek se ne može pripremiti za smrt roditelja, u to sam posve sigurna. Uopće se ne može pripremiti za smrt, koliko god vježbao. I dok čitam kako Šehić piše da se ne možeš spremiti za smrt onog ko te stvorio, na umu su mi dragi ljudi čiji su roditelji umrli. Kad god ih sretnem, ja se u sebi pitam, da li sada misli na majku/oca. Da li ta misao uopšte može iščeznuti ili je uspomena na roditelja kojeg više nema za njihovu djecu melanholična melodija koja ih non-stop prati i dodaje malo ljutog okusa tuge svakom slatkom trenutku u životu. I sve mi se čini da u očima tih svojih prijatelja vidim prazninu, vidim tugu, pogašena svjetla tamo odakle je sijala kroz njih roditeljska briga i svijest da na ovome svijetu, sad i uvijek neko misli o tebi. Zato, kad taj neko više nije živ, jedini način da osjećaš neko uzemljenje je da ga apstrahiraš u živom svijetu oko sebe. Šehić to savršeno radi u svijetu rijeka i voda. On nam prevodi njihov jezik i otkriva nam nove svjetove svakim novim pojmom vodenog rječnika za koji nismo znali. Život „završava riječima“, kaže on. Rekla bih, da riječima i počinje – izgovorenim ili ne. „Rečenice su alati za uskrsnuće. Tako smo i tebe digli iz mrtvih“ – zapisao je u „Cimetnim pismima“. Utjehu pruža i spoznaja da je svaki otac i svaka majka osoba za sebe, da su, kako Šehić kaže, živjeli vlastitim životima i mimo tebe. Možda oni na svoju smrt za razliku od tebe koji je vidiš kao odlazak, gledaju kao na povratak. „Moj otac se vratio svome ocu“, piše Šehić, „majci, braći, didu, pradidu… Svome gospodaru“. A Kulenović razmišlja da li je majčina demencija bila njen način da konačno posve razigrano pristupi životu, barem sad kad ga više ne može ispočetka živjeti. „Možda je moja majka postala vragolanka“ kaže on. Šta bi bile naše majke i naši očevi da nisu postali za nas samo to – roditelji. Trpljenje – dosadnu osobinu svih naših bosanskih roditelja pisac savršeno prepoznaje i mapira. Nije to ni sabur ni strpljenje koje se preporučuje, to je doslovce trpljenje zarad mira u kući, straha od otvaranja velikih tema, prekopavanja porodičnih rana, trpljenje zbog stida. Stiven King piše da je njegova majka „umrla od stida“, a smrt od „stida i trpljenja“ vjerovatno je jedna od najčešćih u našoj Bosni. Mi smo ipak od Bosne stvoreni, od njenih oranica i praha. Moralo je u nas ući nešto njena duha, a šta je Bosna drugo nego prvak u trpljenju, svega i svačega, a Boga mi i svakoga.

Čitam kako autor nježno i mehko opisuje svoga oca, babu. Razmišljam o njemu kroz lik svojih djeda i tetka. Obojica su kao i Sejo imali „plave“ oči, „ne dubokoplave“, nego „svjetlije nijanse“. I oni su pred smrt postajali „bijeli i providni“. I ja sam često i prije njihove smrti tražila na djedovom licu (na tetkovom ne jer je bio mlađi) neke znakove skorog odlaska. I nisam ih nalazila. Pitala sam se često šta će ih nagovijestiti, možda neka tamnoplava vena na čelu, neka staračka pjega drugačije boje, neki prazan pogled. I zaista, život je prvo izišao iz đedinih očiju. I otišao, ako bih vjerovala kao što vjeruje pisac, a i ja nekako osjećam – u nešto drugo u čemu ga mogu prepoznati. Kada bih đedu tražila u prirodi, on bi bio drvo, drvo s kojim je baratao kao Đepeto, koje je bezbroj puta okalemio i posadio, kojem je po stablu znao ime, starost, zdravlje. Moj đedo bi bio velika trešnja što joj je u ratu noću testerom odsjekao granu i poslao mi trešanja. Njegova duša je bila priroda i prirodno je otišao, nekako očekivano, sporo i nježno. I kad je ležao na svom narandžastom kauču pokriven i modar, sa očima koje su već vidjele neki drugi svijet, moj đedo je rukama prebirao po zraku – tako su mislili ukućani. Ja znam da je đedo već tada počeo s nenom brati đurđevke. A nenina se duša nastanila u hadžibegu na koji je bila tako ponosna. „Slikaj me i pošalji Sejdeti“ govorila bi mi kad sam je posjećivala. Bila je oduševljena telefonom koji može fotografisati, a zvala ga je „čunak“. Sejdeta je njena kćerka, moja tetka, koja živi u Švicarskoj. Pa je nena htjela valjda preko „čunka“ da joj pošalje malo doma. Znala je da će to najbolje učiniti fotografijom na kojoj ona u ljubičastim dimijama i bluzi, pozira pored bijelog hadžibega. Vidim tu sliku kad god poželim. Samo treba da zažmirim.

Duša je „kao vjetar sa druge planete“ kaže Šehić. I zaista, kad ono s proljeća zamiriše jugo pa me uznemiri, sad znam, to mirišu duše onih što u proljeću legoše u Bosni. A to su uglavnom bile nasilne smrti jer u nas, kako kaže Meša Pargan, ratovi počinju s proljeća. Kao da bi bilo lakše da počinju zimi. Mora biti da je to. Kako je samo lijepo kad ti piščeva snažna volja da se suoči s traumom gubitka, odgonetne neke tvoje traume. I tako, knjiga po knjiga, rasplićeš onaj stolnjak i uočavaš obrasce vezenja. Nešto si previše ponavljao, nešto opsesivno, neke dijelove prerijetko, u nekima si slučajno briljirao.

I ova knjiga je knjiga o svemu što živi. Volim svaku knjigu u kojoj nađem životinju i biljku. To sam nekad ranije spominjala kao jedan od razloga zašto toliko volim kako Šehić piše. On je sve samo ne antropocentričan. Mi u kući i oko nje vazda imamo mačke. Tradicija je to koju je počeo jedan tečić, nastavila moja tetka, a onda – ja. Krenulo je od jedne i došlo do šest. Zašto ovo spominjem. U knjizi pisac spominje mačka Meu-Meua (sjetit ćete se i Omikrona iz „Grete“). Kada mačak umre, pisac će, kaže, predosjetiti kraj jedne porodične ere. Koliko god to zvuči neobično, meni je takvo objašnjenje savršeno jasno. Kada je naša mama mačka – Kakashenko (ova prva) umrla (ne mogu da kažem lipsala), bio je to neki događaj koji nam je načeo našu porodičnu idilu. I tako je krenulo. Nena, tetak, djed…

Veliki dio dnevničkih zapisa govori o tajanstvenoj, nježnoj, umiljatoj i zanimljivoj Marianni, piščevoj ljubavi. Njegovoj Cinnamon Girl. Njen život je također prekinut naglo, kroz njeg je prošla kazao bi Šehić – meteorski, i pisac nam priča o tome njenom putu. Kao i oca, i Mariannu transcendira u druge svjetove. Osjećam kroz piščeve riječi lahkoću njihove ljubavi. I to mi se mnogo dopada. Ulazim u godine kada volim lahko i jednostavno. Nema potrebe za epskim zapletima, svaki je život po sebi epski. „Ona je voljela zlatnu poljsku jesen“ – ova vam je rečenica dovoljna da znate kakva je bila Marianna. Amerikanci bi kazali da je Marianna „lovable“ osoba. Šehić bi u drugom romanu napisao da kojim slučajem nije upoznao nju, ni on ne bi znao ko je. Mi nemamo bosansku riječ za „lovable“ (nije dopadljiv ta riječ). Možda zato što kod nas svaku ljubav moraš „zaslužiti“ i svaka ima neke „uslove“, a što opet duboko korelira s onim trpljenjem. Ne možeš samo biti osoba koju je tako lahko i prirodno voljeti a da o njoj išta znaš. Mi ćemo o Marianni kroz piščev dnevnik saznati mnogo. I iz svega što sam pročitala, razumijem kako je tako lahko, a opet duboko, pisac umio da je voli. Jer ljubav jeste, umijeće. Najavio je on nju još u prethodnom romanu. „Znali smo se oduvijek. Upoznali smo se u snu. U njemu nam je izdiktirano gdje ćemo se naći. Na križanju te i te ulice. U hladu tačno tog drveta. Budućnost se otvarala kao pupoljak…“ Oduševljena sam ovim pasažom. Čitam ga iznova i iznova i zamišljam – jednu dugu šetnju do tramvaja, jedan sanjani izlet na srebreno jezero, jedan uspon na sarajevsku Žutu tabiju.

Ako bi Mariannu zamislili kao boju, bila bi to neka Šehićeva nijansa zelene. Inače, mnogo je nijansi zelene boje (jabuka, limeta, smaragdna, menta, maslinasta, boja trave, pistacije i sl.), ali Marianna bi bila nova nijansa. Zamislite je kroz ovaj piščev opis. „U Marianni su i svjetlost i tama dubokih poljskih šuma. U njoj je i zagasiti sjaj jantara: crnog, zelenog, bijelog i žutog. I intenzivna svjetlina naoblačene baltičke obale, kojom je hodala na zadnje poslanim fotografijama“.

Da li je pisac naslućivao dok su „dugo šetali kao u nekoj pjesmi s početka dvadesetog vijeka“ gubitak koji slijedi, pukotinu i tektonski poremećaj koji u naš život donosi smrt voljenih, ali i smrt uopće. Dok čitam te pasuse o dugim šetnjama poljskim gradovima, pretvorila sam se u nešto posve mirno, rekla bih – u samu jesen. Volim knjige zbog kojih se tako osjećam.

Iako gubitak i smrt dominiraju u knjizi zbog čega će, vjerujem, odbiti sve one koji bi htjeli „odmoriti“ uz knjigu, za mene je ova knjiga duboka voda od nade i snova. I sjećanja. Zašto da ne? Gubitaka i odlazaka? Opraštanja? Tako ispletena od bolesti-zdravlja, prirode-ratova, nadanja-strahova, života-smrti, ona je ipak puna ljubavi koja kipi sa svih stranica.

„Možda je raj beskonačni zelenac“, piše Šehić. Ja mislim da jeste i brojni opisi dženeta u islamu govore baš o njegovom beskrajnom zelenilu. „Riječni bazen mirne, zelene ili tamnomodre vode. Liman ima slično značenje, ali je bliži zaljevu. U našem i slovenskom jeziku zelenac ima isto značenje. U engleskom to je greenhole. Kako god, raj mora biti građen od hlorofila, vode i nade“.

Uvijek ću čitati Šehića, i znam da će mi se pročitano svaki put dopasti. I pošto on to zna bolje od mene, posudit ću njegove riječi – ne možeš ne čitati pisca koji je, „nesretan na plemenit način“ i u „harmoniji sa svim svojim ranama“. Čitajte „Zelenac“, jer u komplikovanim fabulama, isprekidanoj radnji, nelineranom pisanju, matriksu različitih vremena i svjetova krije se smisao. Kao Greta iz istoimenog romana, i Šehić ima mjeru. Ta mjera čini njegovo pisanje savršenim.