Đorđe Krajišnik piše u sarajevskom Oslobođenju:

“Upravo u tome izvan i iza jeste sadržana magistralna linija ove knjige. Sada, kada oca više nema, nastoji se spoznati ko on jeste bio, te šta smo posredstvom toga mi sami. Šehić ispisuje dirljive stranice osobnog muzeja pamćenja, pronalazeći u mikrodetaljima sjećanja obilje bljeskova koji oca ponovo vraćaju pred oči. Posrijedi je cijela jedna intimna geografija tuge, sve ono što se nije reklo između oca i sina, sve ono što je moglo biti, a nije se desilo, nahrupljuje u dušu cijepajući je na parčiće. Iz nastojanja da se iznova sastave te pokidane slivnice nutrine zaranja se u najdublja sjećanja, da bi se otvorila arhiva onoga za što se mislilo da je davno zaboravljeno. Otac se sada vraća kroz vizuru prvotnih sjećanja, poput neke vjetrenjače smisla, pod koju se moglo sakriti, jer je ona na sebe primala sve one vjetrove i oluje koji su dolazili u susret, prijeteći da opustoše i razore.

(…)

Voda je iznova za autora ‘Zelenca’ onaj mir gdje se u tišini, a tišina najsnažnije odjekuje unutar ove knjige, spiraju naslage straha i traume. Putem nje se povezuju pokidani krakovi sebe, voda nosi sve, ali se njome sve vraća i obnavlja. Dnevnik ‘Zelenac’ jeste stoga i istinski meditativna knjiga, koja suočava sa prolaznošću, ali i nudi mogućnost svjetlosti i obnavljanja života.”

Cijeli Krajišnikov tekst možete pročitati ovdje.