Sa Zejnebom Hajdarević sam razgovarao o memoaru, dnevniku (za nekog je to i roman) Zelencu, koji je objavio Buybook u julu 2025., u ediciji Dnevnik Semezdina Mehmedinovića. Kompletan intervju je objavljen na stranici festivala Bookstan.

“Na jednom mjestu pišem kako sam molio Boga da uzme moj život, kako bi ona mogla nastaviti svoj – i to je to (iskrenost), nema potrebe od te rečenice praviti glamurozan literaran iskaz. Smrt najbližih, vlastiti život ti postaje „tema“. Smrt je nepoetična, gotovo je banalna i dolazi nimalo pompezno, nema vatrometa, ničeg ceremonijalnog, samo fakt, činjenica, telefonski poziv, nekoliko latinskih riječi na vrhu rubrike dijagnoza. Pisao sam i osluškivao ton ove knjige; to je kao kad tražiš stanicu na radiju i naprežeš uši dok ne pronađeš tačnu frekvenciju i kristalan zvuk.

Kada sam to našao onda se knjiga sama ostvarivala.

(…)

Vraćam se na radio i frekvenciju: da bi se napisala ovakva knjiga potrebno je sebe, svoj um i tijelo pomalo prihvatiti kao instrument kroz koji prolaze tuga, euforija, radost, potištenost, besmisao svega i apsolutna smisao svake moguće životne tričarije, procesa.

Treba se prepustiti, jer ja tu nisam samo pisac, nego sam prvo čovjek koji treba da prihvati ili ne prihvati traumu gubitka. Naravno da sve to ide s tobom i mijenja se, ne može žalost biti ista prvi dan smrti ili nakon godinu dana. Kao što se i priroda mijenja kalendarski tako se i mi nosimo s onim o čemu se kod nas priča šapatom, o smrti.”