Nekoliko fragmenata iz kritike Potonimo zajedno do dna Đorđa Krajišnika.

“Na samim počecima ovog reportažnog spjeva Berlin se, uprkos svemu, doima kao mjesto utočišta i ljubavi, dakako ne lišeno tamnih tonova, ali svakako jedna vrsta pribježišta, širine i nesputanosti. Iz tog početnog, nazovimo ga tako, poleta, Šehić nas sve dublje vodi u one nizine grada koje nisu vidljive na prvo oduševljenje, da bi, kako knjiga odmiče, oni iskakali poput zlih klovnova iz kutije u svakoj sljedećoj sekvenci, pokazujući nam da onaj grad kojeg smo doživljavali kao intimni zavičaj, mjesto širine i nesputanosti, odjednom počinje da se sužava, da sva njegova otvorenost i inkluzivnost gube svoje naličje čim ratne trube puste svoje prodorne tonove.

(…)

Šehić u hibridnoj pjesničkoj formi, koja je na granici putopisnog i poetskog izričaja, gradi iznimno neobično ostvarenje suočavajući nas sa porazima i posrnućima koji pritiskaju svuda okolo.

(…)

Knjiga Auslenderska berlinologija Faruka Šehića pokazuje nam da poezija još uvijek ima smisla, da ono što ona posvjedoči jeste možda minorno u odnosu na stradanje, ali i to da bi bez glasa pjesnika, koji vidi, koji suosjeća, koji se solidariše sa onim koji pati, sve bilo još besmislenije i strašnije.”