Jutros iz pećnice. Nije poželjno pjesmu ili bilo kakav književni tekst objaviti čim ga napišeš, ali pravim izuzetak jer je vrijeme takvo, zahtijeva brzu reakciju. Ovo je moja poetska reakcija.

Neće proći

Budim se ujutro u tišini

I pitam se da li je neko koga znam u Kijevu ranjen, poginuo

Ovdje samo vrapci radosno čavrljaju

Dronova ni raketa nema, nema ih ni u slutnji

Iako se to može promijeniti za nekoliko sati

Da iz najcrnjih dubina slutnje izroni metalno čedo

Kada prinosim kašičicu kafetijeri

Ruke mi ne drhte

Kafu pritišćem plastičnim preserom

Kad moka provrije tada sam u kupatilu

Uvijek sam pri kraju pranja zuba

Dok voda klokoće u moki

Mrtva bitka se tu vodi

Koja radnja će prije biti završena

Neka to bude jedina bitka koju ću ikad voditi

Skrolam vijesti i nadam se da mi niko neće

javiti da je neko koga znam u Kijevu ranjen ili ubijen

A znam nestvarno lijepe ljude tamo

Krhka je to nada, kao i svaka

Ne znam nikog u Teheranu osim Mehdija iz izdavačke kuće

I ne znam šta da mu odgovorim na pitanje da snimim video

za iransku premijeru mog romana

Da mu napišem da mi je žao zbog napada na njegov grad i zemlju

Da se dobro sjećam koliko je Iran vojno pomagao Armiju RBiH

Da sam zahvalan zbog toga

Ali, nećemo o ratu, zar ne?

Ali, zar i mi nismo bili predmet prljavog posla devedesetih

Preživjeli smo, svjedočimo, ali čak i nama skloni ljudi

umorni su od tog svjedočenja

Kad ćete više početi pisati nešto drugo?

I ja se pitam, iako znam odgovor.

Čekam da vidim kada će demokratija, na zakrilcima

bombe bombastičnog imena Massive Ordnance Penetrator GBU-57, biti

isporučena jednoj od najstarijih civilizacija na svijetu

Te ljudska prava u svakom gramu od 13.608 kilograma

koliko teži jedna

Koliko je to ljudskih prava u odnosu na kap krvi prosute na drevnu zemlju

Da se očisti nečist, Drecksarbeit

Kad smo prije došli do toga da obične riječi iz jednog jezika

opet postaju metafore smrti i uništenje, i hladne mržnje

iz jednog pragmatičnog i preciznog jezika: Achtung! Halt!

Zar nismo rekli: Nikad više, po milion puta

Budim se ujutro u tišini

Moka klokoće na ringli

Perem zube gledajući se u zrcalu

Slavim tišinu koju blago rušim

Koliko je samo vrijedna ova jutarnja smirenost

Redoslijed običnih radnji nema cijenu: dobro

pritisnuti patent na vrećici da se muskovado ne stvrdne

Umivam se vodom koja je vječna i vrednija od zlata

I Kijev, i Odesa, i Gaza i Teheran su u mojim mislima

Previše sam smrti vidio da bih sada okretao glavu na drugu stranu

Uvijek je okrećem prema kibli ljudske duše

Prema svjetlosti iz jutarnje rose, prema mirnoći zelenca

I samouvjereno i tiho kažem:¡No pasarán!

¡No pasarán!

¡No pasarán!