Ovaj literarni dnevnik vodim od 2006. i on se završava mojim dolaskom u Berlin s kraja augusta 2022. Ima u njemu dijelova odbačenih rukopisa, nikad objavljenih pjesama, raznih fragmenata i sijaset dnevničkih zapisa. Trebao je odavno biti objavljen ali ne žurim sa nazor objavljivanjem knjiga samo da bih podebljao biografiju. Odlomak je u skladu s političkim, biološkim trenutkom koji živimo. Izvorno objavljen u prostoru moje kolumne u rahmetli printanim Danima. Strah od novog rata je kao refren. Tekst je u sirovom obliku. Rockland je njujorška ludnica, za koju sam čuo u Ginsbergovoj poemi Urlik. Rockland je, naravno, Sarajevo.

15. oktobar 2021.

Dani sve kraći, noći sve duže. Nisam ništa novo rekao a nije mi bila ni namjera. Kako god, ljeto nas je razmazilo i sada se čovjek teško privikava na hladnu jesen, gotovo zimu koja nas liže hladnim jezicima po obrazima dok hodamo u ovom kazamatu otvorenog tipa.

Juče sam se prvi put zaista prepao mogućnosti novog rata u BiH. Takve su vijesti, takvi su potezi političara iz manjeg entiteta čije ime ne pominjem da ne zagadim tkivo ovog teksta. Traje to već godinama, ta lagana psihoza očekivanja novog rata.

Trebao sam kao Gillian Anderson u seriji The Fall zapisivati snove ujutro ili kada bih se probudio noću sa ubrzanim radom srca. Nisam to radio. Razumijem svoje snove i znam da nema potrebe da ih zapisujem. A bilo je tih neodređenih ratnih snova iz futurističke perspektive. Ti snovi rata, ratni snovi uvijek su se dešavali u budućnosti. Nekad sa mojim ratnim drugovima, nekad sa nedefinisanim ljudima i bićima. U jednom snu su svi moji prijatelji imali isti broj godina kao kad je počeo rat 1992., a pri tome svi smo bili stariji za cijelo preživljeno vrijeme mira, koji, eto, još traje. Bilo mi je drago da je san podmladio moje prijatelje, mlade ratnike, u stvarnosti ratne veterane, manje-više uspješne postratne ljude.

Nekad su ti snovi manijakalna želja da odbranimo svoj grad, ili bi se desilo da moram na liniju a ne da mi se. Kako da nekom objasnim da sam već ratovao, da ne mogu više, da je moje tijelo sada drukčije. Imam 51 godinu, nije to isto kao kad sam imao dvadeset i dvije. Nekad izbjegnem odlazak. Ne mogu ja stalno braniti grad i ovu zemlju, neka to sada malo rade neki drugi.

Ali jučer sam sjedio u omiljenom caffe restoranu i gledao sav taj namještaj, blistavo staklo, osvjetljenje, konobare kako užurbano klize sa porudžbinama na sjajnim tacnama, neuznemirene ljude kako uživaju u piću i hrani. Vani je bio svjež zrak, slabašna kiša, oblačno nebo. Gledao sam i mislio kako sve to može biti prah i pepeo za samo nekoliko dana. Cijeli mir koji smo izgradili može nestati za nekoliko sati, u jednom dužem trenu. Cijeli život koji smo izgradili može opet biti poništen kao što je bio 1992. Ne znam nikoga ko bi to volio. Ovo što radi političar iz RS nedvosmisleno vodi u rat.

Naveče sam slao poruke sestri u Beč, prijateljici u Zagreb, napisao poneki oprezan tvit, oprezan da ljudi skloni panici ne počnu već pakovati kofere.

Nešto se uvuklo u mene i nije htjelo izaći iz mog tijela. Nešto kao groznica ali ne kao fizička pojava. Razmišljao sam o ljudima koje volim, o tome kako je rat željezna zavjesa koja kad padne niko je ne može više podići. A to padanje u početku je usporeno i većina ga nikad ne vidi. Sjećam se tog padanja 1990., 1991., čak i 1992. Malo ko ga je vidio, malo ko je pisao o padanju teške željezne zavjese nadolazećeg rata.

Strah me je da će sve što sam napisao postati bezvrijedno u slučaju novog rata. Sve riječi, rečenice, pjesme, kratke priče, romani, novinski tekstovi, reportaže, kako će sve to odjednom izgubiti vrijednost jer će ona željezna zavjesa sve obesmisliti. Znam da je taj strah iracionalan i nebitan ali ponekad me savlada taj osjećaj.

Onda pomisao: ko će sad opet pisati knjige o ratu? Opet sve iznova; rekonstrukcija spaljenog, nestalog, potonulog svijeta…

Ne može se dvaput ući u istu vodu. Strah me za ljude koje volim a to je jedan od prvih znakova nadolazeće apokalipse. Ovaj put apokalipsa bi bila prava, jer samo rat i ona željezna zavjesa imaju sve atribute apokalipse. Pandemije virusa nije ni blizu čak ni slovu A unutar riječi apokalipsa.

Dnevna svjetlost je sve kraća i slabija, mrak je sve duži i jači.

Najviše me strah za Azru, jer ne pamti rat i jer je najviše volim.