Ovaj tekst (jer nije priča, više esej) izvorno je objavljen u knjizi kratkih priča Pod pritiskom, Naklada ZORO, Sarajevo – Zagreb 2004. Zadržao se još u dva reizdanja knjige, poslije sam ga izostavio. Izbacio iz milosti.

Portret kafanskog duha

Kafanski Duh je alfa & omega. Ulazi u kafanu (a gdje bi drugo?) na glavna vrata. Naručuje i eksira jednu žestinu. Potom još jednu, da mu mozak postigne radnu temperaturu. U glavi mu se žari ognjište ideja, kako da njemu bude bolje i ostalom čovječanstvu.

Kafanski Duh je dežurni popravljač svijeta.

Kafanski Duh Eduarda Limonova-Edičke pucao je iz sijača smrti na civile u opkoljenom Sarajevu, okretao volove na Palama, pozirao sa puškom ruske proizvodnje, zbog čega je dobio ubistven nadimak Kalašnjikov.

KD prinosi usnik drvene dvojnice i svira nacionalne tužbalice, u kojima se nariče o hiljadugodišnjoj patnji, plaču, jaucima, stratištima i sjebanosti dotične etnije, gdje se porazi konačno preobražavaju u mitske pobjede.

KD je proizvođač monumentalistički shvaćenog koncepta historije, koji još bludi umovima većine profesora Filozofskog i ostalih socrealističkih fakulteta. Kafanski Duh i ima i nema naciju & religiju. On je sveznajući i ubikvitaran, i bliži se božanskoj ingerenciji. KD je također i vrlo fizička, te izafizička pojava. Prije rata je grmio za govornicima raznoraznih Ce-Ka-ova & mjesnih zajednica, i raspolagao je velikom političkom, ekonomskom, poljoprivrednom, ribogojnom, šahovskom, fudbalskom ili književnom moći. KD danas nije ni izbliza sličan svome „dalekom pretku“, mada koristi sve metode i trikove svoga milog uzora. Iako ne toliko snažan, bio je dovoljno sposoban da organizuje ko zna koje po redu Balkansko prvenstvo u boćanju kuštravim ljudskim glavama, za što je nagrađen teritorijalnim poklonom iz američkog gradića Dejtona.

KD je osmislio, isplanirao i izvršio najveći genocid u Evropi nakon Hitlerove vladavine. KD je stolovao na Dedinju kao glavni organizator i sponzor „Balkanskog prvenstva“, desna ruka tame sa Dedinja je Kafanski Duh onog-čije-ime-neću-da-spominjem, jer ću usrati jezik.

Postoje različiti tipovi, podtipovi KD-a. To je nezamislivo ogromna i nedokučiva hijerarhijska mreža. KD se infiltrirao u sve ćelije i međućelijske prostore današnjeg društvenog uređenja. On je zajebao prokarionte (praživotinje bez ćelijskog jezgra) i eukarionte (mikroorganizme sa jezgrom), pa tako imamo KD amebe, paramecijuma, zelenog bičara, volvoxa, esherichie coli, spirohete, salmonele i ostalih nanometarskih bića. Osnovne karakteristike Kafanskog Duha (našeg doba) su: neobrazovanost & nepismenost (kao šipka i bubanj). Neki od njih su akademici, neki su manijakalni ulični proroci.

KD boluje od osjećaja veličine i moći, te verbalne i fizičke agresivnosti. Čest je slučaj da se dva različita tipusa Kafanskog Duha nadjebavaju retoričkim kamama ili sabljicama (a gdje drugo nego u kafani?), što redovito zna završiti i kaubojskom tučom.

KD je vaspostavljen kao neprikosnoveno mjerilo svih vrijednosti, pojava, stvari, i životnih oblika. On se užasava knjiga iz teorijskih oblasti i bježi od teškokalibarskog metajezika kao dijete od očevog kajša. Premda polupismen i polu-sve-nešto, u kafani (a gdje bi drugo?) diči se sa svoje tri pročitane knjige, tri filma i tri CD-a koje stalno sluša, ovu pjesmicu vam on opetuje kad god vas sretne. Iz toga se može zaključiti da je KD regresivan i dogmatski eterični životni oblik, koji je zaostao u razvoju u dobu od sedamnaest godina, kada je sebe lično proglasio za izgrađenu i čvrsto definisanu osobu.

Jedan od sinonima Kafanskog Duha jeste Kafanski Barbarogenije ili samo Barbarogenije. Meni lično je puno draži ovaj prvi naziv. Sposoban je da u alkoholno-duhanski eter kafane (čega drugog?) emituje vrsne oralne eseje, čime zadovoljava svoju sujetu i dobija tapšanje po ramenima, u pauzama orijaških napada smijeha njegove publike.

KD nije nužno obožavatelj alkohola, i kad pije ptičije mlijeko, on je opet Kafanski Duh. Veliki je ljubitelj odlikovanja, unapređenja, nagrada i ugodnih funkcija, klasični je primjer čovjeka od hijerarhije. Ujutro, pred ogledalom, vježba gestikulacije, mračne poglede, i naizust recitira formule za smijeh i suze. Ništa ne prepušta slučaju, bez obzira što se ponaša i izgleda bitnički ili retro-bohemski. Premda je sklon užasavajućoj doslednosti, za svežanj mirisnih novčanica, superbrzo mijenja svoje jutarnje shvatanje svijeta i fildžana kafe. Po ovoj osobini je sličan pjesnicima, koji se batrgaju u vječnom limbu paradoksâ. Kafanski Duh je, naravno, i sam pjesnik, prozaik, književni kritičar, briljantan esejista (barometar književnog ukusa i utemeljitelj trenda), dramski pisac, filozof, poznavalac etnologije, rukometa, košarke, geopolitike, genetike, alternativne medicine, keranja, ribarstva, pikada, karlinga, neurologije, alkoholne-logije, teatrologije, dekonstrukcije, novinarstva i nadasve svoje lične nauke, vrhunaravne parabićologije.

KD može postojati u vidu notornog klerofašiste, kripto-naciste, ili hinjavog (čitaj legalnog) nacionaliste. Javlja se i u formi nekog ljevičara, koji u sebi spaja Marksa, Tita, Hegela-Kanta, Che Guevaru, Aliju Izetbegovića, Bolivara, Reisa Cerića, Gojka Šuška, Uzoritog kardinala, Himzu Polovinu, Rozu Luksemburg, «stetoskopa» Amfilohija, Blagosiljače topova jakih kalibara, Kaligulu, Praljka, Tuđmana, Trockog, Krista, Lenjina, Nerona, Majku Tereziju, Rumija, sv. Augustinusa ili čiča Glišu.

Kad se napije plače za izgubljenim porodičnim vrednotama, ljepotom zavičaja, domovine, vlastitog jezika i religije. Njegova svijest i percepcija su shizoidno konstruisani.

Kafanski Duh je nostalgičan, melanholičan, sjeban i sjetan, roni suze za prošlim vremenima, jer ta su uvijek bolja od „gnusne“ stvarnosti što ne priznaje njegovu spomeničku veličinu. KD se uživa družiti i piti sa ljudima druge „vjere i običaja“, on ih voli i mrzi simultano, taj odnos je poput „simbioze“ Alfonsa Kaudersa i njegovog psa Reksa iz priče Život i djelo Alfonsa Kaudersa Aleksandra Hemona.

Kafanski Duh lebdi nad Miljackom, Savom, Dunavom, bdijući nad svim stvarima kao biblijski logos. Pun mi je kurac Kafanskog Duha. Njegovu pamet ejakulacijom svakog jutra „ispišavam“ na ovaj svijet, ali nisam dovoljno „potentan“ da ga do kraja polučim i lansiram kroz kanalizacionu cijev u podzemni kosmos. Ni slučajno nemojte stati KD-u na rep, neće vas biti na TV ekranima, u jeftinim tabloidima, križaljkama, niti će vam slika izaći u prirodnoj veličini na naslovnici nekih mrtvačkih novina. Kafanski Duh je snajperski precizna metafora ljudskog hibrida, koji je nastao kvazi-znanstvenim ukrštanjem neznanja & sujete. I ja sam kafanski duh.