Radio sam na ovom rukopisu nekoliko mjeseci tokom 2013. i odustao od pisanja. Neke rečenice i odlomke sam reciklirao u narednim knjigama, ili objavio kao separatne tekstove. Ovakvi rukopisi imaju svoju ulogu u procesu pisanja. Oni su kao larve iz kojih će se osloboditi skladno tijelo nekog budućeg rukopisa, knjige. Nijedna riječ nije bačena uzaludno.

Uputstvo za život

Humans need fantasy to be human. To be the place where the falling angel meets the rising ape.

Terry Pratchett

(…) težnju da se jednom izbije iz građanskog sveta zakona i paragrafa i da se istutnje prastari instinkti krvi.

Možda su i te mračne sile imale udela u divljem pijanstvu u kome beše izmešano sve, požrtvovanost i alkohol, avanturizam i čista vera, stara magija barjaka i patriotske reči – u tom nelagodnom, rečima jedva opisivom pijanstvu miliona, koje je u najveći zločin našeg doba za jedan trenutak unelo nekog divljeg i skoro zanosnog poleta.

Stefan Zweig Prvi časovi rata 1914.

I

O pisanju, o zgradama komunističke boje, i gradu odakle će sve početi. Uvod jednog bosanskog, samoukog samuraja.

Jahaćemo konje u vatrostalnim oklopima, konje koji u trenutku konačnog juriša počinju da plamte zastrašujući naše neprijatelje, koji će se povući u bezglavoj panici. Jedna pilula otvara vrata raja, druga te natjera da zaboraviš na svoje postojanje. A postoji jedna koju kad progutaš odmah postaješ anonimni student koji stoji ispred tenka na trgu Tiananmen u Pekingu 1989. Odškrinuo sam vrata raja i ravnodušnosti. Dotaknuo sam dno sa suprotne strane medikamenata. Sve dok nisam otkrio Doktora. Sarajevo je biblijski kit koji će me progutati. Na kraju kada prođem iskušenje postaću novi čovjek.

Čak i ako niste vješti sa Google Earthom moći ćete stisnuti svemir u kuglu jednu i zumirati zgradu u kojoj sam se nalazio jedne postratne godine kada smo shvatili da preživjeti rat i nije toliko blistava pobjeda života. Tu na drugom spratu derutne zgrade po čijim zidovima su izbijali kontinenti vlage šireći se iz sanitarnih čvorova kao centra tog planeta, gdje se ljudski živci mogu pomiješati s mokraćom i čvrstim izmetom, tu iza nekog od takvih zidova sjedio sam na medicinskoj stolici koja se mogla okretati za 360 stepeni, i nag do pojasa pričao sa Anti-Doktorom. Ne znam šta se tada dešavalo u svijetu, i Sarajevu, koliko ljudi je umrlo, a koliko se rodilo, da li je pao ijedan avion na zemaljsku kuglu, koliko silovanja se već desilo, koliko bombi je čekalo da eksplodira, koliko vjenčanja u svili i koliko ljudi je umrlo u snu. Tog trenutka dok sam se okretao na stolici i pokazivao svoje motoričke sposobnosti, dok je Anti-Doktor ocjenjivao moju rodoljubnu upotrebnu vrijednost. Više me zanimao Emerson, kojeg su zanimali gušteri i štakori prije nego istorija Rima i Konstantinopola.

Doktor mi je rekao da ću se pisanjem izliječiti, i ja sam mu povjerovao kada sam napisao prvu rečenicu pa stao. Za tren sam razmislio, i uvjerio se u njenu ubjedljivost izgovarajući je nekoliko puta u sebi: Sarajevo je biblijski kit koji će me progutati. Doktor je imao pravo. Napisao sam drugu rečenicu i svidjelo mi se. Nastavio sam pisati. Izbacivati iz sebe bujice riječi. Pisanje me je obnavljalo. Svaka nova rečenica je bila pokret ruku, napon mišića, snažno zatezanje tetiva. Što sam više pisao osjećao sam kao da trčim svijetom koji je pretvoren u atletsku stazu bez granica.

Posvuda oko mene je bilo hronometarsko vrijeme, pouzdano vrijeme. Vremena je bilo napretek. Nije bilo smisla prekinuti pisanje. Sada kada sam se zahuktavao, postajao mašina na dvije noge, sa dvije ruke. Kada sam udisao svježinu zraka kojeg sam prvo napisao kao riječ, i odmah ga počeo udisati halapljivo, kao intenzivne mirise iz djetinjstva: ružinog pupoljka, slomljenog zelenog šiblja na prstima, mačjeg leša, cvasti bazge, divlje metvice što raste uz hladne riječne obale. A tek miris pokošene trave koji je svijet pretvarao u ženu baroknih oblina. Pisanjem se može gotovo sve, pa i objasniti iluziju i ludilo cvjetnog mirisa. Ovakvi mirisi su me mogli natjerati na bezglavi juriš na bilo šta što je neosvojivo. Na uzaludan juriš u kojem ću pasti na crnu zemlju nabreklu od života. Umrijeti i u istoj sekundi uskrsnuti u vidu zelene stabljike.

Anti-Doktor mi je na pregledu rekao da sam fizički ojači momak, i da trebam nastaviti služiti svojoj državi kako sam joj služio u ratu – da uložim u njene temelje svoju krv i dijelove tijela, te da moram završiti fakultet koji sam započeo prije rata, jer ću tako pomoći obnovi naše domovine. Stojeći sam se okretao ukrug ruku ispruženih vodoravno u zraku, pokazujući svoje motoričke sposobnosti. Nisam ga poslušao, jer dvaput se ne može ući u istu vodu. Ko jednom preživi strahote rata zna da je život samo mjehur od zraka, kojem se bez ikakvog razloga pridaje toliki značaj. Nisam više nikad posjetio Anti-Doktora. Isto tako sam odbacio šarene kapsule kojima je bildao moju amor patriae. Dva puta dnevno po jednu za narod i domovinu.

Jesam li uopšte imao ikakvog izbora osim pisanja? Da li sam mogao izabrati nešto drugo gdje ću usmjeriti ogromnu energiju nastalu oslobađanjem svih sila duše i tijela? Možda sam mogao postati kriminalac, zarađivati brzo i lako na tuđoj muci. Političar nisam mogao postati, jer to zahtijeva poštovanje hijerahije, takav uslov nisam mogao ispuniti. Hijerarhija je u meni budila nepatvoreno gnušanje nad bilo kakvom organizacijom koja u sebe uključuje više od dvije osobe. Tu bih čak mogao ubrojati i porodicu, jer ona uvijek sadržava više od dvoje udruženih ljudi u poduhvatu kojeg biolozi nazivaju životom. Prije bih bio kriminalac jer to traži divlju slobodu kojoj sam se uvijek divio.

Morao sam pisati. Nije bilo drugog puta. Pisanje je moj bushido, kodeks kojeg sam samurajski poštovao. Sve sam njemu podredio. Noć i dan, ljubav i druženje. Morao sam se opredijeliti za samoću. Morao sam se odreći stvari koje obožavaju mali ljudi. Morao sam prezreti u sebi svaki trag koji će upućivati na to da sam i sâm nekad bio uplašen i izgubljen čovjek. Morao sam odlučiti da budem izvan svih stvari koje obilježavaju smrtnog čovjeka, a opet duboko u njima. Naučiti se da poštujem pauka koji u memljivoj sobi plete svoju mrežu, strpljivo i majstorski, kao da od uhvaćene muhe zavisi sudbina planete. Najiskrenije poštovati svačiji život, svačijoj beznačajnosti dati značaj. Pisanje mi je omogućavalo atomski krvotok. Disao sam kao nikad prije, koracima sam lako prelazio prostor, s lakoćom upravljao vlastitim tijelom. Mogao sam od svog tijela napraviti šta sam htio. Udarnu pesnicu usmjerenu samo na jednu tačku koju bih bez razmišljanja raznio, a u drugom trenutku bih se začas pretvorio u potok čiji žubor je imao hipnotički učinak na slušatelje mojih priča. Volio sam miješati suze i smijeh, zbunjujući um svojih slušatelja.

Prvo sam naučio pričati svoje priče, slušati tuđe priče sam oduvijek znao. Sve to u mislima spajati na začuđujuće načine, razvijati i dodavati izmišljene zaplete. Poslije je došlo pisanje, pisanje i pisanje. Ljudi su vježbali tijelo, pripremali se za nove ratove, ja sam vježbao mentalnu snagu. Dizao planine na svoja leđa i spuštao ih na mekanu travu, koju sam prije toga napisao kao jednu jedinu riječ. U stvarnom životu sam drugim ljudima izgledao kao divlje i tužno biće. Zgrbljena opruga koja na leđima nosi ranac, u svojoj auri, brzo hoda i nikog ne pozdravlja, jer mu se u glavi nikad ne završava proces pisanja. Jer mu prsti ne mogu stići brzinu riječi koje jedva da može uhvatiti, i staviti na svjetlosni papir. Tako sam se vježbao hodajući gradom i pišući neprestano. Borio sam se sa svojim sjenama, krotio ih, pripitomljavao i pravio od njih origamije kakve sam htio. Dok su drugi gradili društveni uspjeh, kupovali stanove, auta, vikendice u zelenim šumarcima, ja sam se hrvao sa utvarama koje niko nije vidio, ili nije htio da vidi.

Doktor je znao odgovor, ali ga više nije bilo tu. Da li je bilo drugog izlaza sem pisanja. Ne znam, ponekad, vrlo rijetko, poželim da sam majstor keramičar. Da uređujem tuđa kupatila i zahode. Ponekad poželim da se bavim geometrijskom preciznošću keramičkih pločica, onom vrstom geometrije koja smiruje dušu. Gdje sve staje na svoje mjesto i sve zavisi od majstorovog nauma. Keramičke pločice su teške i hladne, podatne za vještu obradu raznim alatkama. Njihova glatkoća podražava nepomičnost i staloženost površine netaknutih jezera. O njihovoj hladnoći koja uzbuđuje mogu se napisati zmijolike rečenice bez konca i kraja. Stavim li dlan na hladnu keramičku pločicu to me može odvesti toliko duboko u istoriju da bih jasno vidio trenutak kada pada prva ljudska krv na zemlju. Kapljice koje kupe prašinu i postaju prljavi valjušci. Zato ne mogu biti majstor keramike, jer ne znam s rukama, i jer me misli bičuju i onda kada to ne želim.

Kada napišem prvu rečenicu znam da sam pod diktatom nevidljivih sila koje kroz mene hoće da progovore o mračnim događajima. Kada napišem drugu rečenicu tada već kontrolišem samog sebe i ostatak će se svesti na veliki rad. Tako sam navikao pisati kratke priče. Prva, uvodna rečenica, bez obzira koliko je mogla djelovati jednostavno, ona je bila najbitnija: najeksplozivnija i najsmirenija. To sam naučio od Raya Bradburyja. Tada sam već stidljivo sebe zamišljao kao pisca.

Kroz gvozdeni prozor sam mogao vidjeti sive vrane, mrke nebodere i nalete kiše koji su se lijepili za staklo. Kapljice bi počele curiti i deformisati ono što sam gledao. Svaki prolaznik je mogao postati Quasimodo uz pomoć samo jedne kišne kapi. Volio sam posmatrati sa distance. Iz tople i zaštićene prostorije. Užurbanost prolaznika, vrevu na zelenoj tržnici, magnovenje golubova što iznenadno mijenjaju smjer zbog vjetruše koja ih odnekud vreba, grbave prosjake i zgaženo povrće na trotoarima, najlonske kese napuhane isparenjima grada koje bi se đipnule u vis kao meteorološki baloni, siromaštvo na licima ljudi koji već stoljećima nemaju nikakvu nadu, otmjene izloge sa skupim nakitom i parfemima, čvrstinu ženskih stopala i nalakirane nokte u kožnim sandalama, napuštene pse, bankare u crnim odijelima, izlazak sunca u avionu koji prodire kroz vremenske zone, samo posmatrati, ne donositi nikakve zaključke. Surfao sam od prizora do prizora siguran u svoju optiku. Posmatranje mi je davalo za pravo da pokušam vidjeti šta se nalazi ispod slojeva odjeće. Kakvo srce lupa u nečijem tijelu. Koliko je oštećena jetra prolaznika koji se zagledao u zadnjicu zrele žene. Mislio sam da će me to što posmatram učiniti izdvojenim od svog tog svijeta kojeg sam se gadio, ali koji me je i neodoljivo privlačio. Svijetu nije bilo spasa, isto i meni. Nisam se mogao bojati, jer sam cijeli život preživio sa neprekidnim strahom od smrti. Strah od smrti je bio tu, ali nije više bio bitan. Skroz sam se prepustio hipohondriji i mesijanstvu: ako ovaj tegobni život u nama stvara tajanstvene puteljke kojima će nas bolest zaposjesti, tiho i bez ikakve najave. Ako opterećenje što smo rođeni ovdje predstavlja naše prokletstvo kroz generacije, olovni krst na leđima. Ako nam je najveća radost da se teško opijemo i najedemo kao da nema sutrašnjeg dana. Ako nam je bol u duši nenapisana državna himna, dert koji nas nikad ne napušta.

Eksperimentalno je dokazano da ovo nije najsretnija zemlja gdje se treba roditi. A nemoguće je biti izvan opsesije ovom zemljom, bilo da je mrziš ili voliš, između ne postoji. Zato živimo tu, nigdje ne odlazimo čak i kad fizički odemo u prekookeanske zemlje.

Moj opservatorij je u centru grada, jer tu uvijek živi najveći broj luđaka. Stroga zgrada izgrađena u komunističkom periodu. Tada su se sve važne građevine pravile po ugledu na bunkere koji su trebali izdržati kušnju nuklearnih bombi Trećeg svjetskog rata. Kako se on nikad nije desio zgrade su starenjem poprimale depresivne nijanse sive i smeđe boje. Prije našeg rata navikao sam na te nijanse i niko ih nije smatrao depresivnim, jer su bile uobičajen standard farbanja fasada. Osamdesetih godina nije postojala ni depresija među zvaničnim bolestima duše. Ona će kod nas doći sa Coca-Colom i Milka čokoladom.

Duž željezne ograde opservatorija posađeni su jablanovi, sad već umorni starci. Neke je rat prorijedio, ljudi su ih posjekli zbog potrebe za grijanjem. Iskorijenjene su cijele aleje, parkovi, šetališta. Drvo je bilo na cijeni u opkoljenom gradu. Ogrjevnim drvetom si mogao skoro sve platiti. Zato je grad nakon rata bio ćelav, i teško je disao, pošto su mu iščupali zelena pluća. Nakon rata su posadili mlade platane duž svih značajnijih bulevara. Zelenilo se vratilo zajedno s ljudima i optimizmom. I ja sam vjerovao u takav optimizam. I po drugi put započeo svoj zeleni život ispočetka.

II

Kako smo putovali u ratu, i kako se vrijeme i prostor šire brže nego svemirski balon Stephena Hawkinga onemogućavajući pravolinijski put od tačke A do tačke B. Dolazak u obećani grad nakon Apokalipse.

Kukušne su bile šaradajke, sjetio sam se neprevodivog naslova jedne sci-fi priče dok su nas Srbi gledali kroz staklo. Neprevodivost je bila posvuda u zraku i ona je dovela do rata onog trenutka kada nismo razumijevali riječi istoga značenja. Da je neko na vrijeme preveo Karadžićevu rečenicu o nestanku jednog naroda, ko zna šta bi se desilo. Mada to nije bilo moguće jer nismo imali uređaj za univerzalno prevođenje, pošto je on postojao jedino u televizijskoj seriji Star Trek.

Putujemo kroz Ilidžu. O, mi smo etnički nesvjesne ribe u pokretnom akvariju što putuje u grad pod opsadom. Ostaci naroda koji je trebao nestati. Samo nas je zamrljano staklo dijelilo od ljudi koji su nam nezvanično još bili smrtni neprijatelji, sve dok na terenu ne zaživi mirovni sporazum. Nije bilo straha, pošto sam skinuo uniformu prije dva dana i tijelo se nastavilo držati vojnički kruto. Toliko obilje neprijateljskih bića sam mogao vidjeti jedino u filmovima u kojima bih uvijek birao slabiju stranu. Usporeno smo prolazili centrom gradića – zanimljiv obostrani safari za nas i sleđene prolaznike.

Prvo što sam čuo kada smo ulazili u opkoljeno Sarajevo, plavim putem UN-a preko Ilidže, bio je glas radijskog voditelja dječije emisije. Zvao se Kike Budalike. Njegov glas je dolazio iz dimenzije cjelovitog svijeta, jer je bio nespojiv sa ruševinama koje smo upijali u sebe, još nesvjesno žedni ratnog užasa. Nisam mogao očekivati da će mi njegov glas biti zvučna kulisa tokom ulaska u Sarajevo. Očekivao sam neku gvozdenu herojsku kompoziciju, nekog novog Wagnera od kojeg se krv ledi u žilama.

Gdje god pogledam vidim stegnuto zimsko sivilo nadvijeno nad uništena i prazna naselja. Kada bi rafal pocijepao nebo osjećao bih se zaštićenim, lako sam se snalazio u haosu.

Potpuno drugačije sam zamišljao opkoljeni grad što je i razumljivo nakon višegodišnjeg slušanja radijskih izvještaja. Ta nestvarna veza sa Sarajevom odvijala se putem radiotalasa. Predstava koju sam stvorio putem radiotalasa je bila teško opisiva, ličila je na zbrkan hologram, ponekad na crno-bijeli almanah. Htio sam razjasniti taj hologram, opipati ga i iskusiti život u njemu. Medijska slika Sarajeva je obećavala grad u kojem su uzvišena patnja i stradanje dio svakodnevnog života. Svi na svijetu su znali za Sarajevo; višegodišnju opsadu, pogibije u redovima za vodu i humanitarnu pomoć, raskomadana tijela na Markalama, Jevrejsko groblje, Špicastu stijenu, improvizovano groblje na terenu pomoćnog fudbalskog stadiona… Brojevi ubijenih i ranjenih civila zauzimali su mjesto u svačijem pamćenju. Unatoč tome što je postalo vlastiti mračni brend, ono je postalo i predmet žudnje ljudi koji nikad nisu bili u njemu.

Sada sam mu se približavao u autobusu kojim smo krenuli iz Zenice, preko Igmana što je bilo protivno geografiji. U ratu je sve protivno mirnodopskom shvatanju stvarnosti. Svi su, i sve je protiv svega. Putovanje koje bi trebalo trajati sat i po odužilo se na dva dana drndanja zaleđenim makadamskim putevima planine Igman. Izlazili smo van busa i hodali pored njega dok je vozač pokušavao upravljati vozilom koje se kretalo po ledu pogodnom za umjetničko klizanje. Bus je klizio i mi s njim prema obećanom gradu. U povratku jedan od vozača autobusa je umro od srčanog udara. Taj put preko Igmana je bio beskrajna priča od snijega i leda, od borovih stabala i noći u putničkom bunilu. Za jednog čovjeka on je bio posljednje što je vidio u životu. Nama je bio trasa za obećanu zemlju, za naš privatni Kaanan.

Veselo šarenilo staračkog doma označavalo je liniju razdvajanja. Svaka boja može biti jedan stepen uništenja; crvene linije su ekstremno brzi metroi mrtvih, karta je bila gratis. Fasade su tetovirane neizbježnim gelerima. Ulazili smo u grad obavijen tišinom kao fetus placentom. Ovdašnja tišina je bila stanje svijesti, duh prirode koji se branio od razaranja, ne bezvučna senzacija. Inficiran sam tom tišinom i tražiću je do kraja života u nebitnim stvarima. U djetinjstvu nalazio sam je u spiralama morskih puževa.

Bio je pust i bio je razoren do nulte kategorije. Premrežen melanholičnim ulicama na kojima je rastao korov. Telegram poslan odavde glasio bi: tu sam. u srcu tame. Gledao sam nepoznate kvartove, ulice koje mi do tada nisu ništa značile. Barikade od zapaljenih autobusa gradskog prevoza. Ovdje je vrijeme stalo, što vrijeme i inače voli činiti tokom rata. Sarajevo je bilo na rubu poznatog svijeta. Grad u kojem je svako mogao pronaći svoju izgubljenu životnu vrpcu. Grad u koji su ljudi dolazili da budu spašeni od duhovne bijede u koju je zapadalo zapadno društvo. Otud Sarajevo kao modni trend u književnosti, filmu, likovnoj umjetnosti. Konačno se nešto počelo dešavati u Evropi na izmaku milenijuma. Uzbuđenje zbog nestanka jedne epohe sretnog života u osamdesetim – blokovske podjele, trke u naoružanju, nuklearnih glava koje su omogućavale ravnotežu straha i mirno spavanje. U našoj zemlji raspadale su se ideje i gradovi, što je bio neodoljiv afrodizijak za svakojake vrste avanturista i dekadentnih umjetnika. Sela su gorjela i njihov dim je mogao biti pepeljastosiva nijansa na freski novog doba koje samo što nije došlo. Plaćali smo visoku cijenu raspadanja komunističke epohe na balkanski način. Ulazili smo u grad koji je postajao istorija. Sve što se u njemu dešavalo imaće dodatnu težinu i značenje. Laste će se gnijezditi u rupama od krhotina granata teških kalibara. Poput nasilnog pomirenja kojeg su protežirale strane nevladine organizacije i domaći izdajnici. Otisci đavoljih stopala pretvoriće se u crvene ruže na sarajevskim ulicama – inspiraciju za loše pjesnike. Domaća umjetnost će cvjetati kao nikad, zbog usamljenosti i straha, zbog profita. Sunce i Mjesec će neumorno raditi svoj posao građevinara danâ i noćî. Mir će doći nenadano kao ozdravljenje nakon duge i neizlječive bolesti. Mir u koji su svi prestali vjerovati. Niko ga više nije čekao. Mir je preselio na onaj svijet i ostavio nas da krvarimo za apstraktne ženske imenice.

Ulazili smo u grad kao u najdublju fazu koncentracije pred odlučujuću bitku. Sami na svijetu koji je imao samo jedno ime. Nije bilo puta dalje. Došli smo na krajnju geografsku tačku do koje se moglo doći. To je naše odredište. Tu ćemo biti na sigurnom. U toplom, siti, čisti, sretni. Sve i da smo htjeli, nazad se nije moglo. Mi smo putnici u jednom smjeru, stižemo direktno out of the blue. Sve vrijedno što sam imao nosio sam u vlastitoj memoriji.

III

Manifest kegizma koji nije osvojio svijet ali se ugradio u naša srca isto kao i vječni drug Tito. Manifest domske bijede, ugrubo.

Slatke postratne godine, nehajne i nebitne. Voz bez voznog reda, kojim je upravljala naša luda volja. Slađi nego djeci na kiselo voće, Čamovu nam ljusku zelen talas probi, Ispra bljuvotine, vino, nečistoće, Kormilo i sidro razasu i zdrobi. Remix Pijanog broda sa malim začinom Hemingwayeve Fieste iz 1926., tu smo negdje bili 1996. Očigledno je da se povijest ponavlja, samo ovaj put se to odvijalo na našoj koži. Htjeli ili ne htjeli povijest nas je regrutovala u izgubljenu generaciju, koja je zaslužila svoj vlastiti naziv: pregažena generacija.

Bavili smo se svojim tijelima, slavljenjem činjenice da smo živi i da je ubrzanje sile Zemljine teže i dalje devet zarez osamdeset jedan metar u sekundi na kvadrat. Sila Zemljine teže nas je sprečavala da se odlijepimo od tla i otputujemo u nepoznate kosmičke krajolike. Morali smo se odmetnuti u sanjare. Mi ne označava jedninu kao kod kraljevskih lica i luđaka, Mi je riječ za preživjele, glad za životom je naša lična karta. Policijski sat je bio na snazi svaku noć, vize su nam onemogućavale putovanja. Manjak novca je prouzrokovao istinsku vlast mašte. Stvarali smo vlastiti jezik, nove metafore i nadimke za ljude i predmete. I jedan sasvim neobavezan Manifest kegizma što veliča bratstvo među ljudima. Bratstvo bez obaveze, slučajno bratstvo okorjelih individualaca.

Manifest kegizma je propao zato što nikad nije napisan, i takav oralan nije se mogao proširiti na milione sljedbenika. Doduše, postojali su planovi da se on napiše, labave misaone skice koje su bivale poništene mahmurnim jutrima punim sunčevih iglica što prolaze kroz zavjese istačkane izmetom muha, odgođeni glavoboljom i opštim gubitkom zanimanja za vrijeme i prostor. Napolju je ostatak svijeta imao svoj simulakrum; brzinu, poslove, novac, auta su nekud jurila, ljudi su se navodno svrsishodno kretali u svim smjerovima, dok smo mi imali svoju zbilju od stihova, slika, romana, filmova i muzike. Izgradili smo je jer se nešto moralo graditi nakon tolikog silnog rušenja. Doduše, postojalo je zanimanje za prostor, jer nekud se moraš kretati, nešto mora postojati u tom prostoru kao orijentir kuda će prolaziti tvoje tijelo. Zato je, pretpostavljam, nekada davno izgrađen Studentski dom Bjelave u istoimenom dijelu grada. Pretpostavljam, pošto mi se ne da istraživati, da su tada zgrade doma bile sjajan arhitektonski dizajn radosti, svjetla i svih oblika živopisnog veselja. Ali dobro pamtim 1987. kada sam imao nemilu počast da prisustvujem jednom obroku u domu na Bjelavama. Ne sjećam se hepeninga do u detalje, samo hladnoće, prljavštine koja se zavlačila u misli, vlage, splačina, i spodoba koje su trebale biti studenti. Uopšte, moja sjećanja na ovaj grad bila su uvijek posebna, jer su me proganjali revizori u tramvajima, otimali mi ličnu kartu, jer su oblaci i smog bili u visini mojih obrva, jer je zrak bio ljepljiv, nos pun crne materije, hladnoća se šepurila u kostima. Jedino je Beograd u januaru 2000., tokom Miloševićeve vlasti, izgledao jadnije i prljavije od prijeratnog Sarajeva. Dolazio sam kod pratetke na Koševsko brdo. Grad je stalno bio pod snijegom koji je bio garav od čestica smoga. Smrzavao sam se pod kosim plafonima, spavao u škripavim krevetima, trljao stopala jedno o drugo da se zagrijem dok ne svane, i dok se ne dignem iz kreveta da se lansiram napolje, i onda požurim u ukiseljeni kupe voza Jugoslavenskih željeznica s mirisom kuhanih jaja i piletine, koji će me odvesti nazad, kući, tamo gdje je zrak čist i gdje te niko ne želi izdžepariti, gdje nema tako iskonski agresivne zime i snijega, gdje ništa nije kao u bajci o olimpijskim igrama i legendarnom bosanskom gostoprimstvu. Zato mi je sama pomisao na Sarajevo bila odvratna, i nikada u životu nisam ni mogao zamisliti da ću tu živjeti, osim možda po kazni. Bio sam otuđen od matične SR BiH u kojoj sam formalno obitavao, nisam je stvarno poznavao, budući sam odgojen u duhu jugoslavenstva i živio sam eksteritorijalno, u Jugoslaviji. Zbog najcrnjeg zločina sam kažnjen, sigurno su mi pročitali misli, gospodari svačijih misli, i na osnovu najgorih strahova odlučili su da me slome životom u ovom gradu.

Mi, domska bijeda, tako smo se nazivali, stanovali smo u paviljonu broj osam, što se smatralo izvjesnom privilegijom, jer su ostali paviljoni imali zajedničke zahode i kupatila, pa kome nije bilo dosta zajedničkog sranja i pišanja tokom JNA imao je ovdje, u ovim drugorazrednim paviljonima, dobru priliku da udahne kolektivni dah fizioloških procesa. Zato smo se osjećali veliki u svojim očima, i nadmoćni nad domskom bijedom iz drugorazrednih paviljona, sa čijih prozora su uredno visile najlonske kese pune hrane, pošto je frižider bio kvantni skok visoke tehnologije, civilizacijska tekovina nepoznata upraviteljima naše domske bijede. Odatle si se mogao skijama spustiti do grada, a za povratak ti je bila potrebna uspinjača sa velikom vučnom snagom. Nije slučajno stotinu metara iznad nas smještena klinika za plućne bolesti. Možda je zbog toga sâm asfalt ulice Bjelave, onda kada nema snijega, što je bivalo vrlo rijetko, uvijek bio isflekan svježim hrakotinama žućkaste i zelenkaste boje na kojima je pažljivije oko moglo uočiti nježno prelijevanje članica duginog spektra. Nije ni čudo što ovdje ima toliko pjesnika kada su ljudi toliko skloni plućnim bolestima. Ili: nije ni čudo što ovdje ima toliko plućnih bolesnika kada su ljudi toliko skloni poeziji teškog života.

U toj i takvoj domskoj bijedi živjeli smo u jednoj sobi sa tri kreveta i kupatilom, Kega i ja. Prva poslijeratna godina je bila ukusna voćka koju smo halapljivo jeli obučeni u majice, hlače i cipele iz humanitarne pomoći. Moj omiljeni bademantil, kojeg sam ponosno zvao Baden-Baden imao je izvezen monogram H, prvo slovo imena Helmut, kojem sam bio zahvalan na dobročinstvu i nosio sam ga sve dok se nije pretvorio u dronjke zgodne za glancanje lakovanih cipela i vojničkih čizama. Da nije bilo rata ne znam u čemu bih hodao gradom – paradoksalno jer me je rat i skinuo do gola. Kega me zvao Kupidon, pošto sam se volio često kupati i nakon toga paradirati sobom u Helmutovom mantilu imitirajući teatralnost Neronovih posljednjih riječi: „Kakav umjetnik umire sa mnom.“ Rat nas je obukao ostacima iz vojnih skladišta i odjevnim otpatcima iz humanitarne pomoći evropskih crvenih križeva. Sporo je išlo presvlačenje kože od maskirne do civilne.

Kega je visok, izdužen čovjek sa talentom za slikanje i električnu gitaru. Po vlastitom opisu: Čovjek Čioda, ili Čiodni vojnik. Teško je odrediti u čemu je bolji, ali nijedan od njegovih talenata nije zasjao punom snagom, što zbog urođene skromnosti i nelagode da izađe iz sigurnosti anonimnog življenja, nešto i zbog toga što je tih i miran život počesto bolji od javnog uspjeha. Nazvan Kegom jer to znači kolega od milja – mali kolega, postao je prvi i originalni Kega. U njegovom slučaju Kega je bilo vlastito ime, a ostale kege su se morale zadovoljiti značenjem opšte imenice. Teško bi bilo reći ko je prvi zaustio ovu riječ i kada je ona postala opštepoznata, ali se zna da je koristi na stotine, ako ne i hiljade ljudi, koji među sobom nemaju nikakvu drugu vezu.

Po nepisanoj definiciji Kega znači dobar čovjek. Naš Kega – Čovjek Čioda, prvi i originalni, bio je fizičko utjelovljenje ove novootkrivene riječi. Njegova dobrota je bila nadaleko poznata tako da je naša soba stalno bila krcata raznim likovima; od onih koji su se željeli ogrebati za krišku hljeba s medom do izgubljenih poetičnih duša našeg doba još nepoznatog pod imenom tranzicijska pustinja i prašuma. Primali smo ljude cjelodnevno, jedino sam zabranio posjete kasno noću, bilo je postratno doba – nesmiljeno bezakonje, trebalo je uspostaviti kakav-takav sistem.

Oh, kakvih li je tu bilo likova za koje sada nemam vremena ni živaca, jer mrzim duge i preopširne pasuse. Ali kada se naglo ugasi svjetlo, kada nastane mrak gust kao katran, iz tog katrana se diže nejasan lik jednog pijanca i propalice bez pokrića kako sjedi na stepenicama za gornji sprat, zagnjurene glave među koljenima obgrljenim mršavim šakama. Nesrećnik je stalno bio pijan, i stalno je svirao tuđu raštimanu akustičnu gitaru na portirnici domske bijede. Sakupljao je pivske konzerve i samilost domske bijede, što je bilo dovoljno da se broj zgužvanih konzervi oko njega sukcesivno povećava kako mu glas postaje otužno kreštav i izgubljen u isto takvim danima i noćima naše pustinje i prašume, našeg vremena koje je čekalo da ga neko imenuje. I evo ga tu, sjedi i jeca na hladnim stepenicama. U hodniku nema sijalica. Možda sam izašao po pivo ili upaljač, jer smo pili i pušili, jer je bila noć, jer se tako noć ubija i zaboravlja. A trebalo nam je da zaboravimo sami sebe, da postanemo elementarni kao vremenske pojave, noću kada sve dobija oblike kakve poželiš. Noću kada bratska ljubav među muškarcima može ispuniti cijeli svijet počevši od naših nevinih srca.

Uveo sam ga u sobu pod krug svjetlosti lustera ispod kojeg smo sjedjeli. Zarivao je duge i nečiste gitarske nokte u kuhana jaja stvarajući bijele i žute polumjesece ispod noktiju. Uvjeravao me grozničavim zjenicama da smo bili zajedno na nekom ratišu, iako je bilo očigledno da nije mogao biti na dva mjesta istovremeno, jer se zapleo u alkoholičarske fikcije bez početka i kraja. Iz usta mu je izbijao miris voćnog koma i pokvarenog vrhnja. Po svemu drugom je bio nebitan, jer neki ljudi su tu samo da provjere tvoju dušu. Kega i ja smo je imali. Nije bilo potrebe da je tako često stavljamo na kušnju, ali ni u čemu duhovnom nismo oskudijevali, pa smo si mogli dopustiti raskoš povremene gluposti i filantropije. Zato je propao Manifest kegizma, a imao je šansu da se proširi sa teritorija domske bijede posvuda po slobodnom svijetu.

IV

Šta se desi kada naratoru dosadi njegovo lice? Rođenje novog čovjeka bez prošlosti. Ljubav spram pisaće mašine.

Odlučio sam da se zovem Adam Kupidon, Čovjek-sa-srcem-u-uhu, planeta Zemlja, evropski kontinent, Balkan – fantastični folklor i krv. Adam sam zbog prvog čovjeka, a Kupidon jer se volim kupati i zbog toga što na latinskom Cupido znači požuda.

Šta god da vam kažem o sebi u trećem licu možete to prihvatiti kao stopostotnu laž, jer svaki stiliziran redoslijed riječi je laž. Treće lice mi treba jer je ono laž po sebi. Izmišljen sam junak, nikad se neće saznati ko me stvorio. Radi se o alhemijskom postupku u kojem alhemičar zaboravlja sastojke koje koristi tokom magičnog eksperimenta. Dok traje postupak alhemičar stalno izmišlja i dodaje nove sastojke, a ništa ne zapisuje, jer se pouzda u svoju memoriju. Memorija ga izdaje i nalazi se sam u sobi studentskog doma u Sarajevu, odmah nakon rata, čini mu se kao da je pao s Marsa, jer ne zna otkud je došao i zašto se baš tu nalazi. Takve su poratne godine, kao da se dešavaju nekom drugom, a ne njemu, bez obzira na svu silinu kojom pokušava uživati u životu.

Kupidonove avanture će biti zavodljive i opasne, ali će sve početi bezazleno i neavanturistički kao što počinje svaka prava pustolovina. Iz jedne jedine sobe. Uz pomoć mnogih stvari i jednog jedinog ručnog mehaničkog sata, ili je ipak bio automatski. To je zadatak za marljive autobiografe.

Podigao je Olympijinu pisaću mašinu Monicu u visinu grudi i spustio je nazad na sto. Zagledao ju je sa strana. Provjeravao tragove prljavštine unutar mehanizma masivne mašine koja kao da je bila napravljena od granita. Dirao ju je dlanovima sa strana, tamo gdje je metalno kućište premazano lakom krem boje. Onda bi ustao sa grube drvene stolice, stao iznad mašine i posmatrao je kao da traži neku skrivenu manu koja se ne može uočiti tek tako na prvi pogled. Onda bi pritisnuo jednu tipku, nasumično, i slušao zvuk koji resko odzvanja. U sobi je bilo toplo i čisto – preduvjet za bilo kakvo pisanje. Sasvim lagano, otmjenim potezima prstiju, kao da će zasvirati klavir, počeo je jagodicama prstiju dodirivati tipke pisaće mašine. Ubrzavao je tempo koristeći sve veći broj prstiju prilikom kucanja. Svirao je čas brzo čas sporo, a mašina je pjevala onako kako je želio. Melodije pisaće mašine su u talasima ispunjavale prostor sobe, dolazile do zidova i vraćale se nazad prema njemu zagnjurenom u mašinu kao što bi čarobnjak gledao u kristalnu kuglu. Predmetni svijet koji ga je okruživao postajao je sve manje i manje vidljiv: police ispunjene knjigama, zidovi išarani crtežima, vrata od kredenca postepeno su postajala vazdušasta. Pisanjem je sebi otvarao nove dimenzije, slobodne prostore koje je mogao naseliti čime je htio. Vjerovao je u riječi, čvrsto i bespogovorno. U njihovu magijsku strukturu, u njihovu sposobnost da odražavaju iskonsku prirodu stvari i bića. Vjerovao je ako napiše: „Mraz će biti emajl zime“, da će zazvati snježnu kraljicu u kočijama koje vuku irvasi; snijeg je kristalno čist, drveće na mjesečini, zaleđeno i lijepo, mjesec blijed od hladnoće. Vjerovao je da se riječima može izliječiti tuga, zato je knjige nosio prijateljima u bolnicu, vjerujući da će ih čitanje Plejade poljskih pjesnika 20. vijeka moći izliječiti brže nego kakav medicinski testiran lijek. Sanjario je pišući.

Riječi vode ljubav, sjetio se Bretonovog stiha. U mali crni notes zapisivao je stihove i rečenice za koje je volio misliti da će mu jednom zatrebati. Jednom kada bude gradio nešto veliko, grad od riječi gdje će najvrijednije stvari biti stihovi i rečenice. Jedan grad koji će imati nevidljivi omotač kroz koji neće moći prodrijeti tuga. Kiša će moći padati na grad i njegove stanovnike. Snijeg će fino zasipati gradske tornjeve, slagaće se po obamrloj travi parkova, na površinama zaleđenih jezera kuda će naveče, kad svi spavaju, letjeti snježna kraljica sa svojim kočijama za kojima će se vući dugi trag blještave snježne prašine.

Riječi su bile potrebnije od kruha i voda. Glad je za njega bila samo slabost kojoj se mogao oduprijeti kad god je htio. Glad za novim riječima je bila njegova prava hrana, nektar i ambrozija. Vadio je iz rječnika riječi koje bi mu se svidjele i zapisivao ih u mali crni notes. Riječi poput Astragala. Riječi čiji zvuk je ljepši od njihovog značenja. Vrlo lako bi ih zapamtio, i davao bi im nova značenja, kao da ih je presvlačio iz jednog odijela u drugo, misleći da će time postići začudne efekte: presijavanje i ljepotu napisanih riječi. Predavao se ovakvim vježbama svakodnevno. Araci ispisanog papira su bivali deblji iz dana u dan. Želio je da ispiše svoju unutrašnjost, svijet i njemu nepoznat i čudan. Jedan zbrkan, eklektičan svijet, ali ipak njegov svijet. Nije se drukčije ni moglo, jer je vrijeme bilo zbrkano. Niko sa sigurnošću nije znao šta treba da učini sa svojim životom, pa se onda sve pretvorilo u veliko čekanje da se taj život dogodi. Zato se Kupidon okrenuo sebi, zaronio u svoj unutrašnji pejzaž pun života, ljubavi i smrti. Njegovim unutrašnjim pejzažom hodali su mrtvi i zahtijevali da ih neko zabilježi i tako spasi od zaborava. U njegovom unutrašnjem pejzažu život i smrt, kao u latinskoj frazi, sudarali su se svakodnevno.

Piši o biljkama, o pticama, piši o treperavom lišću breze, o oblacima u rano proljeće, govorio mu je glas u glavi, jedan od mnogih. Pusti mrtve zemlji, tamo im je i mjesto. Piši o plavetnilu južnih mora, o Rajskim otocima gdje domoroci ulaze u vodu do pasa i iz ruku hrane ribe, koje im iskaču u susret kao domaće životinje. Piši o drugim stvarima, budi jači od sebe, progutaj svoje strahove, svoje snove natopljene drugarskom krvlju i naftom zapaljenih tenkova, piši o tišini, o muzici sfera, o čudovištima, o mirisima, o ružama vjetrova, o tome piši, pusti mrtve zemlji, tamo im je mjesto.

Nije znao da li da posluša unutrašnje glasove, jer bilo ih je previše, i bili su istovremeni. Pa je pisao o svemu i svačemu puštajući automatizmu volje da ga nosi u svim pravcima. Pisao je nadrealnu poeziju nastanjenu orcima, mladim topovima, isusima na raketni pogon, mandragorom i spermom, jurodivim književnim likovima koje je volio: Septimusa Vorena Smitha iz romana Gospođa Dalloway Virginije Woolf, kojeg je volio do trenutka potpune identifikacije, i kapetana Evansa izgubljenog u poljima Tesalije kojeg je sanjao Septimus, tekstove ispunjene melanholičnim tonom Eliotove Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka, zvjezdanim krstaricama na misaoni pogon, o lešu krupnog čovjeka kojeg je plamen nestvarno smanjio na veličinu đaka prvačića.

Nije mu se dalo igrati se zrcalom i blatom sada kada je rat formalno završio. Svaki novi rat je vodoravna osmica, matematička oznaka za beskrajno ponavljanje. Pokušaj pisati o vlastitim govnima, ne ide jer ne mirišu, iako su tvoja. Onaj drugi rat će se nastaviti nesmanjenom žestinom unutar nekoliko stotina hiljada ljudskih duša, kod mnogih on neće nikada biti završen. Nije mogao pisati o svojoj stvarnosti, bol je bila tolika da je više nije ni osjećao. Nije bio u stanju napisati najjednostavniju rečenicu u kosmosu: „Sutra ću otići u Rumors i kupiti sebi Swatch sat.“ Ili: Doveli su nas na liniju. Blato i magla su posvuda.

V

Adam – treće lice. Tok nesvijesti, eksplozivni bicikl, i Kinder jaje. Žrtvovanje ni za šta.

Snijeg na ekranu. Neurotične pahulje padaju u katodnoj cijevi. Negdje daleko je prava realnost, iza sedam zelenih gora. Htio je zapamtiti ovu misao prije nego bude izrezana u velikoj mašini gdje se režu suvišne misli. I to htijenje je bilo neuvjerljivo. Želio se sklupčati kao fetus, ne osjećati ništa, i dugo, dugo spavati. Grad liči na blijedo sjećanje.

Poslijepodnevni san je ponor kojem je crna rupa samo akna na licu. Sanja scenu iz Mélièsovog filma Put na Mjesec kada se raketa zabija nasmijanom Mjesecu u oko, sanja kolone ofucanih vojnika u povlačenju sa ratišta na Jupiteru izgubljene u ljubičastoj izmaglici. Pećinu čiji zidovi su prekriveni mirisnim vaginama, stavlja obraz na njih, i zamišlja cijev puške od sedam metara iz koje ispaljuje žabe, hrizanteme, orahe u zelenoj kori, i modre kišne kapi. Na kraju sna pada kiša kišobrana u duginim bojama.

Kad otvori oči ništa se nije promijenilo. Njegov brlog, njegovo pisanje, spas kojeg nema u alkoholu, nazire ga u pisanju, ali za to je potrebna željezna volja. Osjeća gađenje. Grad liči na blijedo sjećanje. Na pustoš nastalu nakon eksplozije atomske bombe, zgrade su savijene kao drveće u blizini rijeke Tunguske gdje se 1908. desila misteriozna Sibirska eksplozija. Možda bi mu se isto tako gadio bilo koji grad na planeti, jer depresiju svugdje nosiš sa sobom. Adam živi svoje i kolektivno ništavilo po službenoj dužnosti svoje duše, tako je baždaren iznutra. Trenuci zgađenosti se pojačavaju, na početku su dolazili rijetko, sada se javljaju često i ne može ih se riješiti nikakvom mantrom. Kur’an ne pomaže, ni Biblija nema nikakvu moć, osim što će iz nje zavoljeti veznik „i“. Dovoljno je da pomisli na nešto crno i već postaje svjestan da je njegov život potpuno gorak i besmislen. Ivanova Apokalipsa mu je štivo za laku noć. Ispočetka je čitao neselektivno, poslije je već znao čemu teži.

Kad mu je potreban spas nalazi ga u čitanju, tu je sve pouzdano. Borges ga ne laže, ni Herbert ga ne laže. Ursula K. Le Guin ga odvodi na druge planete, ulazi u njenu knjigu Svet se kaže šuma, i ne da mu se napolje satima nakon što dođe do posljednje rečenice. U dragim knjigama se osjeća kao u toplini kreveta. Želi pisati takve knjige, fantastične i lijepe, da i drugi mogu uživati u njegovim knjigama onako kako on uživa u tuđim. Želi napraviti koncentrične krugove duboke intime i samoće, pomoću kojih će se spojiti sa sličnim dušama.

Važno je imati snagu da se usredotočiš, pomislio je kada ga je zapahnula ljigavost ulice. Treba se fokusirati na jednu jedinu tačku. Misliti na nju dok se u mislima ne stvori čelična slika. Onda gledati u sliku, vjerovati da je ona tvoja čelična maska. Poput Sartreove ziutre iz priče Soba kojom se mogu otjerati zli duhovi iz tamnih zavlačaka zgrada i parkova, iz prošlosti u kojoj su zakopani kosturi sitnih divljih životinja – ostaci okrutnosti dječijih igara. Ne dozvoliti da ono iznutra opet krene, vreli val iz želuca prema grudima. Strah narasta kao germa. Ono zbog čega misliš da će ti prsa eksplodirati prije nego val ne zahvati lice. Kada se to desi vidjećeš mjehuriće u zraku, neboderi će se početi ljuljati poput morske trave, grad je potopljen i ti sjediš na samom dnu. A desilo se prvi put kao nagovještaj u kinu Radnik kada sam gledao Apollo 13, kada sam jedva mogao kontrolisati vlastito uzbuđenje, koje je tražilo put da izađe iz tijela. Kad osjetiš pritisak i vrelinu u glavi već je kasno. Sješćeš bilo gdje i prepustiti se bljutavoj vodi koja te preplavljuje. Tsunami dolazi iznutra. Niko ne želi: biti nevidljiv na ulici, dok prolaznici idu svojim poslom, a ti sjediš na zidiću Velikog parka i nešto ti pleše Brodway Boogie Woogie u glavi. Život koji buja u travi i bićima oko tebe je u suprotnosti sa onim što buja u tebi. Poželio bi u nečijem licu vidjeti spas, ali znaš da ti niko ne može pomoći. Osjećaš sramotu zbog toga što nisi dovoljno jak. Tako si naučen, da budeš jak kao rimski legionar. Ptice ti prkose svojim pjevanjem, one su pune života. Slabost ti postaje bliža od daha. Usamljenost je epska. Ruke i noge su statične olovne grančice sa kojih je otpalo lišće. Nemoćan si da svučeš kožu nalik zmiji. Nemoćan si pred narastajućom germom koja mijenja oblike. Malen mrav pred metalnim džinom. Volja za životom je jedino što se bori u tebi po službenoj dužnosti. I mišići se bore, oni se grče i opuštaju istovremeno kao onda kada si gledao snježnobijelog pacova ispod staklenog zvona na vježbama iz farmakologije. Pacovu je ubrizgan otrov strihnin, koji grči sve mišiće istovremeno od glave nadole. U jednom momentu tijelo mu zadobija oblik zategnutog luka s trbuhom naprijed, a lice zgrčen osmijeh. Sad znaš kako se pokusni pacov osjećao, iako je i on, isto kao i ti, preživio, jer su mu dali blažu dozu strihnina. Nakon vježbe pacov ubrzano diše, dlaka mu je sjajna i nježna, disanje se usporava i brzo pada u dubok san.

Treba misliti o delfinima koji iskaču iz mora i svojim tijelima kao da prošivaju morsku površinu dobrim vibracijama, disati bez muke, tako je mislio Adam, Čovjek-sa-srcem-u-uhu, kada bi predosjetio mogući napad na ulici kad uleti u masu nasrtljivih ljudi, u redu na šalteru banke, na tribinama fudbalskog stadiona, u marketu gdje miriše na znoj radnica i trulo voće, tamo gdje nije bilo spasonosnih knjiga. Ni citata u koje je mogao vjerovati više nego u svoje mišiće, kosu, ruke. Mislio je na albino pacova, na njegove ružičaste očne kapke. To ga je umirivalo. Studentsko sjećanje iz Heinzlove ulice. Zatim bi u mislima ponavljao Baudelaireovog Albatrosa dok se riječi ne izližu. Nakon ovog iskustva u džepu je uvijek nosio knjigu koja ima moć nad strahom, dugo vremena mu je to bila Borgesova knjiga Izabrane pesme. Nekad su i knjige bile neupotrebljive kao blijedo sjećanje.

Odjednom su se navukli oblaci i sve je utihnulo kao pred oluju. Mogao je nastaviti hodati naprijed prema lokalnoj prodavnici. Biti toliko snažan pa se odvažiti otići još dalje, sve do centra grada, možda sjesti i popiti kafu na terasi pored prljave rijeke. Pretvarati se da priča sa ljudima, iako su njihovi glasovi bili eho razgovora iz njemu zastrašujuće zbilje. Bio je bolestan i svoju bolest je krio, jer je sramota biti bolestan, jer ovdje bolest svi kriju kao zmija nožice. Omiljeni sto gdje je mislio da bi mogao sjesti udaljavao se od njega sa svakim korakom kojim mu je bio bliži. Srce mu je tuklo ravnomjerno, brzo. Stao bi i stavio desnu ruku na lijevu stranu grudi, da provjeri srčani ritam i brzinu. Pogledao bi uvis, prema prozorima zgrade čija zrnasta fasada je bila puna komadića nekog sjajnog minerala, koji se dijamantski presijavao kada bi sunce izvirilo iza oblaka. Razlomljene plohe minerala su slale signale u hladni svemir. Kao na početku rata kada su svi bili paranoični, i svaki preostali Srbin je bio sumnjiv, jer je morao biti potencijalni špijun koji navodi neprijateljske granate po ciljevima na našoj strani. On, špijun, noću se penje na isturena brda i odatle fenjerom daje tajne signale svojima na onoj strani rijeke. Ako se to nekome tako učini onda histerični civili sa sjekirama i vilama nadiru prema brdu i odlaze u lov na vještice. Stajao je i mjerio brzinu ravnomjernih otkucaja srca. Tahikardiju je koliko-toliko mogao kontrolisati. Prodavnica je još bila udaljena izmaglica fatamorgane. Pravio se kao da je stao da pogleda ima li novih poruka na mobitelu, kojeg nikad nije držao blizu srca jer se bojao da bi njegova energija mogla poremetiti njegov srčani rad. Možda bi kakav SMS mogao prodrijeti ravno do srčane komore i ustrijeliti ga kao zeca. Ima još sto metara do prodavnice. Sunce je bezbrižno prošlo zenit iza ne tako debelog sloja oblaka da se ne bi mogao vidjeti mutni žuti disk.

Njegova bolest je srce. Zato što ima srce, koje poskakuje kao Konjić Grbonjić iz ruske bajke. Oktobar je mjesec kada dolazi njegovo neomiljeno miholjsko ljeto, jer je prvi napad imao baš u to doba kada je puhao neprirodno vruć vjetar. Desilo se to na predavanju kada mu je student sa protezom za visoku amputaciju noge rekao da on ima dvije knjige poezije i da će poezija ostati iza njega kad umre.

Šta si ti stvorio u životu?, derao se student koji je često imao epileptične napade u zgradi Filozofskog fakulteta.

Ovdje počiva čovjek koji je volio zvijezde, takav sam epitaf zamišljao.

Retrospekcija otkriva sasvim bizarnu biografiju čovjeka bez noge. Osvjetljava trenutak u kojem se kao dječak igra u svom naselju blizu nekadašnjeg ratišta, gdje su demineri čistili minsko polje. Nizove izgorenih zgrada, apokaliptični pepeo u kojem do trbuha utonula djeca imitiraju proboj zatvorenika kroz gadnu močvaru. Otkriva nam plavo nebo koje se zrcali u kapljicama rose na livadskom cvijeću. Taj trenutak postratnog naprsnuća u kojem se kroz praznu teglu krastavaca može vidjeti kako izgledaju pomiješani fragmenti raja i pakla, koje odvaja i spaja pukotina u prozirnom staklu. Jednostavno uperiš teglu prema usamljenoj kući iščopanoj gelerima, brežuljcima u daljini i posmatraš taj nijemi film.

Slušajući priče starijih, priče o novcu, budući student i pjesnik zaključuje da deset maraka po deaktiviranoj mini omogućuje brdo čokolada i tako se zaputi u minsko polje ne obazirući se na povike deminera, kojima su umor i stres ubili smisao za čovjekoljublje. Budući student i pjesnik je ostao bez noge iznad koljena. Mina koju je mislio deaktivirati zbog deset njemačkih maraka nije se složila sa njegovom namjerom. Legenda kaže da su mu demineri spominjali mater kada je vozio nebom ekplozivni

bicikl praveći luping, kada su ga krvavog i upišanog iznijeli iz minskog polja. Tako je student sa nesvršenom srednjom školom upisao fakultet, vadeći se na nepostojeću nogu. Karijeru je nastavio objavljujući dvije knjige patriotske i ljubavne poezije. Čuven je bio njegov distih iz rodoljubive faze:

Granate lupaju po Sarajevu,

Karadžiću jebem li ti majku.

Sklon epilepsiji ali i fingiranju epileptičnih napada često je bio uzrokom dolaska policije i osoblja Hitne pomoći u predvorje Filozofskog fakulteta. Navodno je jednog profesora udario pravom nogom u guzicu. Adamu je jednom pokazao povijest bolesti ispisanu pisaćom mašinom nekog neuropsihijatra, iz koje je Adam zapamtio fraze: osjećaj moći, verbalna i fizička agresivnost, manija ideje veličine. Iz pouzdanih izvora je saznao da je student, pjesnik i neostvareni Napoleon završio ugušen vlastitim jezikom, jer su oni koje je dozivao za pomoć pomislili da se radi o još jednom izmišljenom epileptičnom napadu.

Poslije je Adam čekao taksi za Hitnu pomoć. Oblaci su bili čopor divljih pasa u trku. Lišće ga je udaralo po licu. Crveno lišće kao presovana krv sa razgranatim nervima iz nekog nadrealnog herbarijuma. Bitno mu je da njegova krv sigurno prolazi kroz srce i odlazi kroz vene sve do perifernih tačaka tijela. Poznavao je anatomiju i to mu nije moglo ništa pomoći, jer je tako imao dovoljno materijala da umišlja nove poremećaje i smrtonosne bolesti. Da mapira postrojbe bolesti koje bi ga napadale iz brojnih regija u tijelu, želeći mu brzu smrt. Nesmrtonosne bolesti ga nisu zanimale. Prvi napad je pamtio kao i prvi poljubac. Student bez noge je otišao pod zemlju da pronađe svoju izgubljenu nogu. Pod zemljom je mogao voziti htonični bicikl, za njega mu nisu bile potrebne noge.

Kada dođe do prodavnice uživaće u bojama kojima su omotane živežne namirnice, čokolade i bonboni. Kupiće jedno Kinder jaje i pažljivo ga strpati u džep teksas jakne. Onda će zanemariti srce, ritam, brzinu otkucaja, i požuriće koliko ga noge nose nazad u Sobu. U Sobi je siguran, usudio bi se reći skoro pa besmrtan. Tu su Monica, knjige i unutar njih živi, pulsirajući citati. Skinuo bi aluminijsku foliju sa jajeta, zatim čokoladni omotač. U dlanu drži ovalno plastično jaje, zatupljeno na polovima. Mjeri mu težinu zatvorenih očiju, i po težini zaključuje šta bi moglo biti sadržina jajeta. Od srca se nada olovnom vojniku ili bakrenom Vikingu pošto ga oni asociraju na Prvi svjetski rat i Srednji vijek. Na kraju zadovoljiće se i američkim Indijancem, samo ako je od metala, jer ga umiruje njegova solidnost. Figure reda u borbenu liniju na televizoru. Sa zida ga gleda oko bika na samrti sa zidnog crteža Kega ubija bika. Kad pojede Kinder jaje, svaki put se u njemu rađa pomisao na mit o stolaru koji se žrtvovao za dobrobit drugih ljudi koje nije poznavao. U mislima je hodao po vodi i mrtve vraćao u život. Znao je da njegova patnja nije ništa drugo nego iskupljenje za one koji nisu preživjeli. Neko se morao baviti time. Nositi kolektivni krst na leđima, jer su drugi bili kukavice. Bilo je to tako jednostavno raditi, pogotovo jer će dobrota postati inflatorna vrijednost, a takvim vrijednostima se niko nije želio baviti u nultom vremenu. To je vrijeme u kojem sve počinje ispočetka, Adam je izgnan iz Raja, i luta sam sivim, spepeljenim krajolicima bivše rajske zemlje po kojoj leže leševi nadutih jednoroga, razbacana bijela tehnika, krvave haljine. Sada je smrtan više nego kada je bio u uniformi od zebrine kože, zapravo se smrtnost u njega uselila odmah nakon potpisivanja akta o izgonu iz Raja. Znao je da je rat završio onda kada ga je sve počelo boljeti, do tada bio je preslika prvog Adama, nadčovjek koji nikad nije zaplakao tokom četiri ratne godine.

Još se jedino tijelo bunilo protiv ideje o iskupljenju krivice i stida preživjelih, što je i logično, jer patnja je ponajviše sadržana u tkivu. I to je nesrazmjer između duše i tijela. Iz tog sudara nastaje procijep iz kojeg kuljaju čudovišta; crna ruka koja ga želi ugušiti gurajući mu glavu duboko u jastuk, sjenke ružnije od Nosferatua koje su mu zakačene za leđa dok hoda mračnim haustorom želeći se, po svaku cijenu, dokopati spasonosnog prituljenog svjetla svijeće iza mutnog armiranog stakla vrata što vode u vrt, skriven unutar zgrade. U svjetlosti se nalazi život ili barem imitacija života. Neki drevni instinkt mu govori da stane, leđima se nasloni na zid, da odmori i posluša rad srca, zadihan obriše hladan znoj sa čela, i da propadne na licu mjesta, zbog straha od smrti – vojnika od praha i pepela, do nepojamnog podzemnog svijeta i vrati se kao na bungee jumpingu nazad u haustor. Ako se svijeća u vrtu ugasi on je neće moći više pronaći. Gleda u goluždravu sijalicu na plafonu, i u njoj vidi glavu logoraša iz Buchenwalda. Bez snova o slobodi ni konclogor ne bi mogao biti to što jeste. Buchenwald je smješten na zaravni planine Ettersberg i sa Apellplatza se vidi Weimar. Oh, kako je idilična priroda dok se autobusom približavaš bivšem konclogoru. Sve to zelenilo, svaki list čuva tajnu o neuspjehu nadčovjeka. Ideja o povratku prirodi je loša jer zlo je posvuda. Treba uništiti civilizaciju i na njenom zgarištu početi novi život. Povratak prirodi je moguć samo kada se gradovi i države stucaju do temelja. Kad se vratimo u iskonsko stanje borbe za opstanak. Svaka sekunda je dragocjena. Zato udara ramenom u vrata i probija se u vrt dok se plamen svijeće savija kao da neko brzo hoda noseći je kroz noć bez vjetra prema drugim vratima, koja vode u ruševan i vlažan dio zgrade. Tamo gdje se drveni podovi urušavaju i mahovina raste po gelenderima spiralnih stepenica. Ptice se gnijezde u dnevnim sobama i ujutro krilima rastjeruju sunčevu svjetlost u udaljene kutke stanova gdje iz zemlje raste svijetla trava. Nema tu ničega ljudskoga, stvari, namještaj, tragovi kulture stanovanja su iščezli. U praznim ramovima plešu konture ptičijih krila. Zelenilo pušta svoje pipke do granice dokle dopire sunčeva svjetlost. Iza fotonske i hlorofilne granice počinje hidrofilna teritorija; gljive, lišaji, insekti u crnim, sjajnim oklopima marširaju povremeno dižući svoje znatiželjne glavice ispod hitinskog omotača. Gliste su purpurne i spore, larve se meškolje u drvenim kućicama, bujna je i lijepa zemlja u ruševinama koju ne remeti zvuk ljudskog prisustva. Razvija se kultura posebne vrste, kultura raspadanja i procvata živog materijala koji se stopio sa napuštenom zgradom. Biosfera sa svojim stanovnicima starija od najstarije civilizacije. Jedna sivoglava čavka izleti iz prozora koji je izgubio prave uglove i preleti vrt na čijoj travi je njegovo tijelo u obliku slova T. Lišće se najednom počne vrtložiti, onda lebdi na toplim strujama zraka i spušta se po njemu. Djeluje kao da je zakucan za zemlju sa širom otvorenim dlanovima, sve dok ga lišće, zeleno i žuto, u potpunosti ne prekrije. Kao što prekriva nestale gradove, države i carstva.

Snijeg na ekranu. Ekran je nebo. Neurotične pahulje padaju u katodnoj cijevi u koju je položeno njegovo tijelo. Želi se naspavati za nekoliko ljudskih života.