Riječ je o pjesmama koje sam pisao sporadično, nakon što sam objavio posljednju knjigu pjesama Moje rijeke (2014.).

Neke sam objavio na portalu Pere Lukovića XXZ, neke nisam nigdje objavio, a jednu sam poklonio drugu koji vodi male virtualne muzeje kulture sjećanja na socijalnim mrežama i webu. Stoje pod nazivom kao protivriječne (kao suprotnost riječnim pjesmama, nije gramatička greška), a komotno se mogu zvati i Teške pjesme. Idealno za ljetno doba, kada padaju svi teški datumi u ovoj zemlji.

Objavljujem ih ovdje, jer zašto da trunu u folderu „post-skladište“, budući ih nemam namjeru objavljivati kao zasebnu knjigu, jer ovo može biti jezgro knjige, koja to neće postati.

Ljeto je, vruć zrak u gradovima, ubilo se za kupanje u rijekama i jezerima, a i moru, za onog ko voli slanu vodu. Kada plivate nekom bh. rijekom, kada uživate u spoju kisika i vodika, sjetite se da to nisu samo rijeke, nego i tekući memorijali.

Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević

PROTIVRIJEČNE PJESME

Marsijanska elegija

Boži Koprivici

Mijenjao sam gradove ko čarape

U jednom sam bio gospodin s frakom, pio ptičije mlijeko

Sanjao na finskom jeziku, klatio se zajedno sa suncokretima mađarskim pustopoljinama, pod ruku s Lajošom Kašakom

Bez sumnje taj grad još nema temelje izvan mog sna

Stoga sam morao da putujem, rat je zaklopio kiklopsko oko

Iz nozdrva sam teško mogao izbiti miris konjskih pokrivača

Moja koža je pamtila izbjegličke deke

Kao kad sam u kolibi od iverice

Strugao falus stisnutim vojničkim šakama

Dok su ispod poda pacovi ivericu vraćali u prvobitno stanje

A peć bubnjara sijala poput komete

Bili smo željni svega

U mislima nam se nudili žablji bataci, bilo šta, samo da nije sveti makaron

Ali ko bi ih lovio po barama, trebalo je razdjevičiti rosu i paukove mreže

Razdijeliti visoku travu kao Mojsije Crveno more

Neko se dosjetio rujnjača

Pekli ih, kuhali u municijskim kutijama, to su džinovske konzerve sardina

Maslinaste boje, mirišu na kolomast, na praporijeklo

Ljudi i gromova

Rujnjače se tope, kajgana od klobuka, melanž crvene i žute

Kad se najedemo mesa onda slijedi utrka do prvog ćoška kuće

Pražnjenje crijeva besmisla

Jeli smo meso samo ukoliko bismo upadali u njihova sela

Pljačkali naše već opljačkane stvari, prinosili milost bogu ognja

Lomače tuđih domova nam grijale licâ, nije nam bilo žao

Tako su i nas protjerali iz grada, Jugoslaviju ubili na ulicama

U jednom selu sam vidio tele kako spava u pepelu

Poslije je mukalo, zazivalo mamu, završilo na ražnju

Vatra ga je oplemenila, iznudili smo priznanje iz njega

Preveli ga u vjeru bogumilsku, u vjeru mahovine, lipljena

Iz njegovog jezika smo gonetali našu sudbinu

Čekao nas je povratak kući nakon 44 mjeseca lutanja

Mi, mladi odiseji, pametni, hrabri i lukavi

Stigli u svoj grad

Da se ogrijemo unutar razvalina

Bez ruku, nogu, očiju

Tankih živaca na rodnoj Itaki

Vratili se kako je ko mogao

Neko je išao kraćim, gorkim putem kroz podzemlje, njih pet stotina

Na rodnu Itaku da se umijemo u rijeci kroz koju struji zaborav

Htjeli smo zaboraviti izbjegličke dane

Gazdu kuće što dugim nožem reže kruh i dijeli svakom prema potrebi

Ili ono bješe prema zasluzi na ručku koji uvijek može biti posljednji

Čudna su seoska gazdinstva, nabrekla modrinom šljiva, voštana boja kukuruznog zrna dozivala miholjsko sunce

Osovine: ljeto – jesen zima – proljeće na mapama koje iscrtavaju naši bezdomni dani

Godovi se šire, debla nam rastu kroz grla

I tako smo se vratili kući

Kao mladi bogovi u vojnim odijelima

Mijenjao sam gradove ko čarape

Ni sad ne znam kad se negdje probudim usred noći

Da li sam u svom gradu od prije rata

Da li stojim na granici od godina 1992. – 1995.

Ili mi S-Bahn tutnji ispod prozora

Ili me opkoljava pomrčina zaleđenih oranica

Krcka snježna pokorica, vojničke čizme lome sve pred sobom

Prema kasarni u srcu šume

Tamo je koliba od iverice

Gdje je peć bubnjara sijala poput rodne planete

Crvene rodne grude.

Drevna raspodjela rada u genocidu

za J.

Muškarci ubijaju, žene peru krv

Djeca se igraju plavokosim barbikama

U lutkinoj kosi skorena tuđa krv

Mrlja na haljinici, tu i tamo, šta fali

Šta dijete zna o zločinu

Muškarci ubijaju, žene peru krv

Rodna je neravnopravnost

I moja mati je prala krv

Potopila maskirnu jaknu, koju skinuh

S mrtvog mladog autonomaškog vojnika

Koji je poginuo časno, vojnički

Muškarci ubijaju, žene peru krv

Šta rade starci?,  gdje su babe narikače?

Da li popovi bagosiljaju topove

Djeca se igraju

Plastičnim bagerima ruju zemlju

Nožicama utabavaju svježe grobove insekata

Djeca su nevina, kao bodeži

Muškarci ubijaju, žene peru krv

To je drevna radinost još od kralja Šaula

Zaista, u pravu su kada kažu: Ničeg novog pod Suncem

Muškarci ubijaju, žene peru krv

Šta bi drugo radili, dokoni, jadni

Njihova djeca rastu, već su dječaci i djevojčice

Rumenih obraza, kestenjaste kose, plavkastih očiju

Plešu u bujnoj travi, što skrila je masovnu grobnicu.

Usputna stanica našeg pakla

13. kilometar

austro-ugarske uskotračne pruge

u kanjonu rijeke Gostović

miris mente, čist i nevin zrak

tu smo došli na piknik

juli je, i još nisam vidio svjetlace

volim kad žmirkaju u mrkloj noći

leteći mini-fenjeri Majke prirode

13. kilometar

tu smo na pikniku

čudno je kako menta ovdje raste kao tepih

sitno vodeno bilje miriše opojno

tjera ti krv u obraze, zjenice su pulsirajuće zvijezde

djeca trčkaraju, nebo je blizu, na dohvat ruke

lopta bježi niz zeleni biljni pokrivač

sitna stopala tonu u močvarnu crnicu

13. kilometar

tu smo sretni, ako je sreća oslobođenost od viška misli

nikad prije nismo bili ovdje

pronašli smo ovo mjesto u turističkom vodiču

činilo se kao stvoreno za nas četvoro

igračke, hranu i knjige

da se od toga umijesi fin svemir razbibrige

13. kilometar

svijet se čini kao od šećerne vune

slatko je gdje god pogledaš

obronci načičkani borovima

rijeka koja gleda svoja posla

ako postoji ideal zagrobnog života, onda je ovo njegova preteča

probna serija onostranog hronotopa

13. kilometar

neću ga nikad zaboraviti

pokušavao sam, nije išlo

zazivanje Allaha i odsijecanje ljudskih glava

ovdje je išlo jedno s drugim

u kampu mudžahedina, u logoru za zarobljene srpske vojnike

u turističkom vodiču drukčije je pisalo

pravdala bi se slijepa porodica s piknika

13. kilometar

tu je ubijano u ime Allaha, onog koji nije rođen, i nije rodio

neko je prao ruke krvlju, neko je uzimao abdest krvlju

jedno je jasno: oni koji su ubijali u Njegovo ime

zaslužuju džehennemsku vatru, ako Pakao postoji

ubijeni će u Džennet, ako takav postoji

barem ovdje, na ovom mjestu

ja im otvaram ta vrata

skovana od riječi, pokrivam ih mentom; mekim, zelenim plaštom

nemoćan da ponudim drugu utjehu

papir može biti vatra

čak i čovjek začas postane buktinja

knjige gore na 451. Fahrenheitu

jedino su riječi vatrostalne

njima ne možeš odrubiti glavu.

Nakon kataklizme koja će jednom doći

Filipu Florianu

Njihove teme su važnije

Oni pišu u velikom jeziku

Naše teme su nevažne

Mi pišemo u nevidljivom jeziku

Sve je njihovo veće od svega našeg

Penis im je veći, veća je i rodnica

I njihove bombe su veće, njihove grobnice XXL

Naše, opet, sve je sićušno, nečujno do bola

Jezik nam komplikovan sistem  rogatih glasova

Težak za izgovor, i teme nam teške, olovne knjige

Naše sve je beznačajno, prostor smo fantazije, arabeska

Njihovo sve je veće, naše je sve manje i manje

Nikad nećeš postati poznat kao oni

Nemaš ime bombastično, tvoje je uljez u uhu

Ne pišeš po diktatu tržišta ni epohe

Tebi su Poljaci ono što su njima njihovi idoli

Sa hipsterski prevažnim igrama riječi

Suptilnošću u jeziku, dok naš jezik para nebo

Izražavamo se munjama i gromovima

Nismo sposobni za značajne filozofske misli

Ne zoveš se ni River ni Okean

Nemaš patnju koja je ikonična, i podobna

Tvoja spaljena leđa nisu ugledala naslovnicu Timea

I tvoj rat je ništavan, sve tvoje je malo, stane u DNK uzorak

Njihove bitke su velike

Pjesnici su im izašli iz bogomdanog nadahnuća

Misao, ideja, sve se nadima od siline

Gdje smo mi vidjeli prostu liniju, oni su ugledali labirinte

Dok smo mi dijelili novac u delirijumu epohâ

Čašćavali svirače plamenog ognja i pročišćenja

Oni su štedjeli koine, šparali za buduće generacije

Zato mi nigdje nismo svoji na svome, nomadi bez busole

Čeka nas isti usud, ista nefilmična nesreća

Naše pjesme su bolje od vaših, krštene krvlju

Iskrenije, kako god da okrenemo,

Jednom ćete se vi diviti nama kao mi Homeru.